Centar za ljudska prava, Zagreb, 13.4.2005.

 

 

Uvodničarke/i:

Žarko Puhovski, Nives Ivelja, Sanja Sarnavka, Cvjetana Plavša Matić, Jadranka Cigelj, Luka Mađerić

Moderator: Tin Gazivoda

 

 

Dobar dan i dobro došli u Centar za ljudska prava. Hvala na ovako velikom interesu i  moram reći da je očekivano velik. Centar za ljudska prava odlučio se organizirati današnju raspravu prvenstveno na temelju sadržaja i interesa sa prošle rasprave o konceptu civilnog društva održane 27.10. prošle godine. U međuvremenu, može se reći da se rasplamsala jedna rasprava o odnosu vladinih institucija prema organizacijama civilnog društva, prvenstveno pokrenuta i usredotočena na način na koji je Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva dodijelila sredstva nevladinim organizacijama u 2004. godini, te općenito na funkcioniranje Zaklade.

Naša namjera u organiziranju ove rasprave je i pričati o nekim pitanjima i prigovorima koji su potaknuti u tom kontekstu, ali i pokušati šire razgovarati o odnosu vladinih institucija i organizacija civilnog društva. Smatrali smo da bi trebalo sagledati i možda izvući neke zaključke iz ovih konkretnih tema koje su bile potaknute u zadnje vrijeme. Ta se rasprava prelila u jednoj mjeri u medije, ne baš uvijek u dobrom kontekstu. Organizacije civilnog društva i priča oko Zaklade čak je završila i u emisiji «Otvoreno». Do tada nije bilo, recimo, takve medijske pažnje HTV-a, barem za ove teme, a 22.3. ove godine održana je i tematska sjednica Saborskog odbora za ljudska prava, a taj isti Saborski odbor će još dva puta raspravljati o sustavu financiranja nevladinih organizacija iz proračunskih sredstava, jednom u kontekstu izvještaja Nacionalne Zaklade koji se podnosi Hrvatskom saboru i još jednom u kontekstu jedne šire rasprave. Gospodin Furio Radin se ispričao jer nije u mogućnosti doći na ovu današnju raspravu, Sabor zasjeda. Vidjeli ste, između ostalih materijala, i zaključke sa tematske sjednice Saborskog odbora koji mogu poslužiti i kao podloga za današnju raspravu i osvrte, a mi smo se u Centru obavezali da transkript sa današnje rasprave dostavimo u što je moguće kraćem roku, naravno i sudionicima, svima vama, ali i članovima i članicama Saborskog odbora. Također, gospodin Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine ispričao se jer nije u mogućnosti sudjelovati u današnjoj raspravi. Primijetio sam ovdje gospodina Lončarevića, iz Ureda Predsjednika RH, druge predstavnike Vlade, neću posebno isticati sve, a tu je i gospodin Jurica Malčić, pučki pravobranitelj. Ispričavam se svima koje možda preskočim, a u svakom slučaju uvodničari će imati priliku reći svoja zapažanja.

Današnja rasprava koncipirana je tako da idemo prvo od predstavnika, osoba, ne predstavnika, to smo zadnji put zaključili, osoba iz civilnog društva, a nakon toga će govoriti predstavnici Vladinih institucija. Bilo je nešto rasprava da li miješati na neki način pomiješati ovaj raspored ili ne, odlučili smo ići ovako. Naime, u Centru kad organiziramo slične rasprave obično krećemo od predstavnika vlasti pa onda slušamo perspektivu osoba iz organizacija civilnog društva. Oko ove teme možda je i korektno na neki način i obrnuti redoslijed i dati šansu predstavnicima, ljudima iz organizacija iz civilnog društva da prvi krenu sa svojim komentarima i mislima na ovu temu.

Puno važnije od ovog redoslijeda je zapravo sam sadržaj današnje rasprave, mi smo malo i odgodili današnju raspravu kako bi ipak u jednoj nešto mirnijoj atmosferi uspjeli prokomentirati određene stvari koje su se dešavale i nadam se, i apeliram na neki način, što konstruktivnije danas raspravljati i ići u smjeru nekakvih mogućih zaključaka za buduće odnose između organizacija civilnog društva i predstavnika vlasti u kontekstu sustava financiranja, ali i šire.

Neću više duljiti, još jednom zahvaljujem svima na odazivu i dajem riječ predsjedniku Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, Žarku Puhovskom.

 

 

Hvala lijepa. Pet i pol mjeseci nakon one posljednje diskusije vjerojatno bi trebalo ponoviti neke stvari koje su tada rečene, znajući međutim da bi one danas možda imale i drukčije značenje nego tad. Tada smo ipak razmjerno nevino raspravljali o nekim pojmovima iako se i to vrlo brzo zaplelo u neke diskusije o interesima, ali smo mogli razmjerno načelno govoriti o nekim konceptualnim pitanjima civilnoga društva. Sada je to nešto teže jer smo na stolu sasvim konkretne teme koje su izazvane, kao i obično, materijalnim pretpostavkama egzistencije svih, pa i onih u civilnome društvu, ali ja bih svejedno htio vratiti početno raspravu na neke važne pretpostavke.

Čini mi se neizbježnim upozoriti na to da je smisao odnosa civilnoga društva i vlasti u najširem smislu riječi, u jednom konceptu međusobne kontrole. Ako se to ne prihvati, mislim da se ništa dalje zapravo ne može suvislo reći. U tom smislu u kojemu mi iz civilnoga društva kako bi to rekli pravnici materijalno, ja bih radije rekao sadržajno kontroliramo vlast, dok vlast nas kontrolira proceduralno ili procesno. To je ono što u normalnim uvjetima treba biti opći model odnosa. Mi dakle ispitujemo svoje aktivnosti, funkcionira li vlast na osnovi nekih ustavnih, zakonskih i drugih vrijednosti koje je sama sebi zadala i koje smo joj mi zadali kao građani. Govorimo kao jedan dio javnoga mnijenja, nasuprot tomu, vlasti imaju obvezu i pravo kontrolirati naše djelovanje po onim procesnim pravilima koje važe za druge subjekte u društvu pod istim pretpostavkama. To je nešto što je opća tema, to nije uvijek bilo tako. Ja ću samo kratko upozoriti na jednu epizodu početkom '97. godine. Došla su dvojica mladih ljudi iz financijske policije u Hrvatski helsinški odbor da izvrše kontrolu, mi smo ih naprosto izbacili kroz vrata i rekli da nećemo s njima razgovarati, da mi ne potpadamo pod njihovu kontrolu, što je bio čisti bezobrazluk. Mi smo znali da oni ne mogu ništa napraviti zbog međunarodnog pritiska, država ima dovoljno nečistu savjest zbog ponašanja prema nama da si nije mogla dopustiti oštrije mjere i stvar je rješavana na kaubojski način. Nakon 2000. to više tako ne funkcionira. Mi smo svi na ovaj ili onaj način legalizirali svoje funkcioniranje, prihvatili smo procesne ovlasti vlasti nad našim radom u financijsko-organizacijskom pravnom pogledu do nekih razmjera.

Istovremeno smatramo svojom obvezom upravo to, da sa stajališta nekih temeljnih vrijednosti propitujemo funkcioniranje vlasti. To su vrijednosti koje su u uvodnom dijelu Ustava jasno formulirane, i meni se odavde čini da bi bilo veoma važno da se konačno prestane sa besmislenom demagogijom tipa 20 000 NGO-a u Hrvatskoj itd., da se jasno govori o onim NGO-ima koji se bave vrijednostima  koje Ustav određuje kao nosive vrijednosti socijalnog i zajedničkog poretka, od jednakosti, pravednosti i ravnopravnosti itd. od onih koji se bave nekim drugim vrijednostima koje nisu, u klasičnom smislu riječi, usmjerene na opće dobro zajednice kao što su ove o kojima sad govorim. To su, dakle, s jedne strane udruge koje se bave ekologijom ili ljudskim pravima, ili pravima pojedinih skupina u društvu ili zaštitom onih koji su hendikepirani itd. da bi se ravnopravnost i jednakopravnost osigurale, nasuprot udrugama koje se guraju pod isti koš, a koje se bave nekim sasvim konkretnim ni po čemu manje značajnim, ali u tom pogledu neusporedivim zadaćama. Udruge, koje dakle, imaju te, Ustavom određene vrijednosti se nužno nalaze u poziciji kontrole funkcioniranja države i tu kontrolu izvode posredstvom javnosti. Mi nemamo nikakav neposredni tip ovlasti i ne možemo ni na što neposredno utjecati, ali posredno katkada čak i dosta uspješno to možemo.

Pritom, kad se na ovakav način postavi odnos imamo s jedne strane traumu, o kojoj je prošli put u diskusiji u listopadu bilo riječi, činjenica je da smo imali importirano i uvezeno civilno društvo koje je u početku bilo u potpunosti financirano izvana i s druge strane enormne poteškoće koje su nastale poslije godinu, dvije dana kad se pokušavao uvesti sustav da se iznutra iz hrvatske političke zajednice financira djelovanje nevladinih organizacija. I tu je napetost veoma velika. Rješenje jest u onome, i o tome sam govorio prije nekoliko mjeseci, što je za nas socijalno nedohvatljivo, da imamo ljude koji si iz svoje privilegije mogu dopustiti da višak vremena i višak novca ulože u nevladin sektor, u svoje vlastite aktivnosti i aktivnosti drugih, tako dugo dok je kod nas još uvijek nevladin sektor jednim dijelom alternativna profesionalna karijera mi imamo i veoma jasne socijalne i interesne sukobe među dvjema stranama, od kojih nijedna u tom pogledu ne može biti potpuno čista. Pritisak će međutim uvijek biti na strani onih koji kritiziraju Vladu, dakle na Vladi, jer vlast ima znatno veća sredstva, znatno veće obveze i znatno jasnije proceduralne odredbe o dopustivosti koje treba sasvim jasno određivati.

Nama se, po mojem sudu, u posljednjih nekoliko mjeseci pokazalo to da je dio naših kolegica i kolega iz civilnoga sektora smetnuo s uma da se i na nas odnose ista načela, primjerice sukoba interesa koji se odnose i na ministre i bivše ministre, parlamentarce i bivše parlamentarce, jer kad se radi o novcima mi ne možemo smatrati načelno da je bilo tko izvan sumnje i zbog toga se mora uzeti u obzir mogućnost sporova na koje smo i nailazili.

Da bi se ti sporovi riješili, po mojem sudu, nužno je pokušati nešto učiniti na tri razine. Prvo, na razini financijske naravi, jer su sredstva koja se daju za nevladin sektor i dalje veoma mala i još uvijek olakšice za rad tog sektora na poreznoj razini ne funkcioniraju ni približno onako kako funkcioniraju u državama Europske Unije, da ne govorim sad o stanovitim prijetnjama koje se svako malo pojavljuju o PDV-u i slično na strane donacije o kojima treba posebno razgovarati, ali koje pokazuju da nemamo jasnu strukturu financijske potpore i zbog toga nisu jasno mogući neki planovi. Drugo, da se pojavljuje istovremeno radikalno smanjivanje pritjecanja sredstva iz inozemstva i povećavanje pritjecanja lokalnih, domaćih sredstava uz istovremeni postupak neprestanog birokratiziranja rada nevladinih organizacija. To birokratiziranje su prije svega provele i nametnule inozemne donatorske organizacije. Kad se neki od nas starijih sjete kako su izgledali prvi projekti početkom 90-ih godina i kako izgledaju projekti danas, naprosto fizički da kažem, prvi projekti su zahtijevali pola stranice ili stranicu teksta, a mi danas imamo projekte koji zahtijevaju po sto i pedeset stranica teksta bez obzira na sadržaj, naprosto formalne naravi su primjedbe. To dovodi do enormne birokratizacije civilnoga sektora i do njegovog unutrašnjeg sve većeg funkcioniranja na način koji je sličan državnoj upravi, umjesto da bude različit. I tu vidim veliku opasnost, za koju, ponavljam opet, odgovornost snose prije svega inozemni donatori, a onda se na njih naslonila i lokalna scena koja se bavi financiranjem. Treće, kod nas se pokazalo da zapravo nema ljudi koji razumiju civilni sektor, a da istovremeno nisu interesno vezani za organizacije u tom sektoru. Kad su se paraziti, koji su se pojavili kao oni koji bi izvana ocjenjivali civilni sektor, naprosto pokazali nedovoljno kompetentnima i da se sad radi o tomu tko će od nas koji znamo i istovremeno smo zainteresirani biti eksperti. Tu je došlo do potpuno jasnog protuslovlja, jer se ne mogu naći dovoljno kvalificirani ljudi, naprosto iskustveno kvalificirani, i ljudi koji bi bili dovoljno objektivni. Imamo alternativu, objektivni ljudi koji ne poznaju situaciju ili ljudi koji poznaju situaciju, a nisu objektivni. To je realna situacija.

U takvom momentu, meni se čini jasnim da će se morati napraviti nekakav kompromis, napraviti nekakvo tijelo u kojem će biti jedni i drugi, dakle ljudi izvana koji mogu biti objektivni, a ne znaju dovoljno i naravno, ljudi iznutra koji znaju dovoljno, a ne mogu, po logici stvari, biti objektivni. Uz dodatak, da će, naravno, različite političke stranačke igre biti nešto što ne možemo izbjeći jer je to sastavni dio svakidašnjeg političkog života, ali se meni u ovom trenutku to čini drugorazrednim pitanjem u odnosu na ova prva tri, to znači: izvori financiranja, to znači birokratizaciju i to znači pitanje o tomu kako se, da uzmemo ovaj danas popularni, meni veoma neprijatan termin, regrutiraju eksperti. Kad se te stvari odrede morati ćemo imati još, da s time i završim, neku vrst' osiguranja da ona tijela koja sudjeluju u financiranju nevladinoga sektora ne budu pod neposrednim pritiskom dnevne politike, što do sada naprosto bjelodano nije bio slučaj. Činjenica je da su one organizacije koje su bile prokazivane kao neprijateljske bile istovremeno, u smislu terminologije, u 90-tim godinama službenih ili poluslužbenih medija, ili u smislu terminologije koju danas rabe tzv. državotvorni mediji, koji više nisu službeni, još uvijek imaju svoj utjecaj, da su te organizacije bile daleko od mogućnosti financiranja, kao što je isto tako istina da je Vlada koja je 2000.-te preuzela vlast imala neke svoje NGO-e koje je više voljela od one Vlade do 2000. –te, a da ova Vlada iza 2004. –e za sad, srećom, još nije pokazala u tom pogledu neku pristranost, ali nije pokazala ni pripravnost da se oslobode izvori financiranja od političkog utjecaja. Toliko za uvod, hvala lijepa.

 

 

Zahvaljujem profesoru Puhovskom i ja bih krenuo odmah dalje, sa našom sljedećom uvodničarkom. Dao bih riječ gospođi Nives Ivelja, predsjednici Savjeta za razvoj civilnog društva. Izvolite.

 

 

 

Hvala lijepo i hvala na prilici da sudjelujem u ovakvoj raspravi. Naime, danas sam u ulozi nekoga tko dolazi iz Savjeta za razvoj civilnoga društva, što je savjetodavno tijelo Vlade, naravno sastavljeno od različitih predstavnika, kako organizacija civilnoga društva tako i tijela Uprave. Međutim, prvenstveno dolazim kao osoba koja sudjeluje neposredno u radu nevladinih organizacija, dolazim iz udruge MI iz Splita i vjerujem da donosim jedan komadić stvarnosti koje imamo u svom području djelovanja, u području socijalne skrbi i području pružanja tehničke pomoći drugim udrugama, a i također dio koji je dio identiteta regije koji bi isto htjela istaknuti danas jer se on, ponekad ovako, sretne sa identitetom onih koji su malo bliže centru. Mimo toga, vrijedno je možda dati nekoliko informacija o tome gdje je sada Savjet za razvoj civilnog društva, gdje smo organizacijski i tehnički, kakva je uopće mogućnost za daljnji rad i za doprinos vezano uz tematiku kojom se bavimo danas u dodjeli financijskih sredstava.

Samo kratka informacija onima koji možda nisu upućeni, znači radi se o tijelu od 24 članice i člana; 10 su predstavnici tijela državne uprave na razini pomoćnika ministara, 2 dolaze iz Nacionalne zaklade, ali igrom slučaja to se sad posložilo i 1 predstavnica iz Ureda za udruge. Predstavnici tijela državne uprave već su imenovani, izabrani od svojih ministara, predstavnici nevladinih organizacija dolaze kao delegati, odnosno oni koje s izglasale njihove baze. Ja sam jedina iznimka koja sam imenovana direktno na prijedlog Ureda za udruge u ranijem radu. Ovaj koncept je čini mi se bitan, jer sad kad se javljaju ta pitanja tko sad, čija je snaga jača u Savjetu, mada ja osobno vjerujem da to pitanje ne bi trebalo biti toliko važno. Brojčano je sad više predstavnika tijela državne uprave, pred koji mjesec je bila situacija obratna. Ja se iskreno nadam da se nećemo baviti preglasavanjem, nego usaglašavanjem.

Ovo je drugi mandat Savjeta, prvi je trajao godinu dana, drugi traje tri godine. Međutim od ove tri godine već je godina i pol potrošena na, pa rekla bih, organizacijske, političke okolnosti koji su se jednostavno tako odrazile na jedno tijelo koje ovisi jako i o svojoj logistici, o svom imenovanju, o svim formalnim procedurama. Moram reći da je za predstavnike civilnog društva u ovoj zadnjoj fazi članstvo u Savjetu bilo jedan test, strpljenje i lekcija tolerancije jer smo se morali poprilično strpiti da uopće dobijemo mogućnost i iskoristimo eto tu nekakvu šansu utjecaja na bolji status udruga, i naravno na razini partnerstva i suradnje između ta dva sektora.

Malo ću se osvrnuti na ovaj financijski dio rada Savjeta premda ima i drugih okolnosti. U prvom mandatu Savjet je imao zadaću predložiti Vladi na odobravanje projekte koji su predloženi od komisija koje su pregledale projektne prijedloge. Uloga  je ta bila malo nezahvalna jer su ljudi i ne znajući o čemu se radi morali dati neki svoj pristanak i preporuku. Sad u drugom mandatu je situacija potpuno obrnuta što se tiče financiranja rada udruga. Dobili smo sad zadaću da pratimo, analiziramo, organiziramo evaluaciju trošenja tih sredstava, međutim se dogodilo nekoliko važnih promjena. Dogodila se decentralizacija sredstava, ta sredstva više nije dao jedan donator od strane države koji je mogao razvijati svoju proceduru, nego su sa proračuna Ureda za udruge sredstva prebačena na ministarstva koja su sad se našla u jednoj novoj situaciji, zahtjevnoj moguće tehnički organizacijski ponegdje i nepripremljeni i pokušavali su se snaći najbolje što su mogli pod velikim interesom udruga za donacije. Druga velika promjena je novi izvor sredstava koji je ukupno povećao cijeli posao, i naravno vjerujem, mogućnost doprinosa razvoju civilnog društva, a to su sredstva od igara na sreću i lutrijska sredstva. I sad u svoj toj cijeloj se dogode razne tranzicije, Ured za udruge zbog nekih okolnosti ne radi više mjeseci, savjet ne radi više mjeseci, i sad smo eto u prilici na neki način reagirati na postojeće stanje, pridonijeti nekom razvoju. Ja nekako vjerujem da je ta razvojna dimenzija ovdje najvažnija. Možda je moj dojam, to kažem moj osobni, da su se neke stvari gledale prilično statično u zadnje vrijeme, kao fotografija, trenutno stanje. Međutim, ja bih to rado stavila u kontekst vremena i procesa koji je prošao prije. Evaluatori objektivni će dati svoj dojam. Međutim, neki pomaci su definitivno napravljeni i ta očekivanja u budućnosti ovise o investiciji. Kakva će ona biti ovisi o jednoj drugoj strani.

Ono što sad imamo da su neujednačene procedure, da su nedovoljni kapaciteti svih donatora od strane države i da je raspodjela za udruge neadekvatna. Kao što kažu udruge, još uvijek nemamo konačnu informaciju o dodjeli sredstava u 2004. godini, o tome koliko je bilo iz proračuna, koliko iz lutrijskih sredstava. To je jedna zadaća koju eto, u posljednjih mjeseci, zajedno u suradnji sa oživljenim Uredom za udruge poput pokušavamo realizirati, to je prva stvar za koju smo zatražili informacije. Naravno zatražene su informacije i od drugih razina vlasti županijskoj, općinskim, oni koji budu htjeli pružiti takvu informaciju kako bi mogli imati makar generalni dojam jesu li u prvom redu poštovani postavci o tome, o sredstvima koja dolaze iz lutrije, jesu li na taj način podijeljeni, koliki su bili minimalni iznosi, za koje udruge, iz kakvih regija…znači puno pitanja će se postaviti i vjerujem dobiti neki ilustrativni odgovori, možda ne prava analiza, ali makar će biti temelj za nekakav daljnji rad na tim informacijama.

Ono što mislim da je zadaća Savjeta, saznati znači više o sredstvima, poticati postavljanje standarda. Jedan od načina je, i svakako, donošenje kodeksa pozitivne prakse, a možda i nekih drugih standarda za dodjelu sredstava, pratiti tu primjenu koliko god to bude moguće, raditi na ujednačavanju procedure, mislim da će to biti prvenstven izazov da različita tijela uprave drže slične standarde, slične kriterije, da oni budu vidljivi i jasni svima i da one elementarne proceduralne stvari budu opća stvar, prihvaćene bez ikakvih otpora. I, na kraju najvažnije čini mi se, to je osigurati javnost da sve te informacije budu dostupne udrugama kako bi mogle reagirati, jer se događa da u principu, na kraju ne dobiju informaciju. Imate veliki broj udruga u Hrvatskoj sada koje su se prijavile na natječaj iz državnih sredstava, a nisu dobile niti odgovor, a kamoli argumente pa onda ne mogu ni reagirati kad ne znaju na što.

Sada bih dala svoje viđenje prepoznavanja ove sada trenutne situacije, meni se čini da je prisutan jedan paradoks, ali ga želim izreći uz uvažavanje svih nezadovoljstava, prigovora, nepravdi koje su se dogodile. Međutim, činjenica je da državni donator koji je do sada razvio najnaprednije procedure dodjele sredstava je sada nekako izložen najjačem napadu. S druge strane, male organizacije koje u nekim manjim sredinama bez mogućnosti utjecaja nisu uspjele artikulirati svoje viđenje te nepravde i primjedbe na proceduru, pa tako odnosno, snažne organizacije što je prirodno i normalno su imale mogućnost i dobile su prostor u javnosti, taj se glas se čuje. Ovaj drugi se ne čuje što mi se čini da je ovako naša zajednička odgovornost, pogotovo onih koji imaju nešto više moći.

Mi sad kako radimo u određenom kontekstu, svima nam je poznat, možda se nećemo složiti u svim detaljima, ali generalno taj kontekst to nekako kritičnost prema civilnom društvu, ta neka alternativna pozicija, znači ne uloga partnera koja bi trebala biti prema drugim dijelovima često je deklarativna politika potpore organizacijama civilnog društva na raznim razinama. Ona je deklarativna, međutim operacionalno se nešto sasvim drugo događa. I ono što je nekako, ne znam možda i prirodno već karakteristika naša da su skandali svakako privlačniji od poduhvata, da se oni lakše čuju i s njima se lakše baviti.

Ono što Savjet očekujemo da će postati je jedan kanal, jedan komunikacijski prostor u kojem će se prikupljati informacije, definirati stavovi, usklađivati se, i svakako usklađivati sa usvojenom strategijom za razvoj civilnog društva. Vjerujem da znate i većina sigurno zna da strategije još nemamo, važan dokument, temeljni dokument nemamo, ali praksa je tjerala i imamo raznih odredbi, praktičnih rješenja, strategiju još ne. Savjet se već na prvoj sjednici bavio tom temom i u suradnji sa Uredom za udruge su potaknute neke aktivnosti, to bi trebalo uskoro dovesti do rješenja tog pitanja, sad konačno. U ovom prvom trenutku Vam nemam informaciju gotovu, vjerujem da ćemo na sljedećem sastanku s time izaći vani i da će biti neki stav i neka informacija gdje, kako i što se događa sa temeljnim dokumentom, tj. strategijom.

Savjet svakako može biti i prostor za konfrontacije, međutim čini mi se da Savjet nisu predstavnici udruga ili predstavnici vlasti, nego je to jedno jedino tijelo koje bi bilo dobro da pronađe zajedničke ciljeve i da pokuša s nekakvim sporazumima, konsenzusima pronalaziti razloge, resurse, načine da se neke stvari pomaknu s pozicije na kojoj je trenutno sada. Ja osobno vjerujem da puno više prostora civilno društvo ima na javnoj sceni, nego u Savjetu za razvoj civilnog društva za rješavanje. Međutim, tu je prilika za neposredan utjecaj, tu je prilika za stvaranje povjerenja sa konkretnim ljudima koji mogu u procedurama, u svojim tijelima napraviti promjene. To nisu stručne službe, to su ljudi koji su političari i mogu napraviti jedan doprinos tome. Vjerujem da bi ta jedna druga razina komunikacije, suradnje ima svoju svrhu i da bismo, ukoliko iskoristimo sve te stvari, naravno uvijek temeljeni, naši ti postupci ako su temeljeni na poštovanju i uvažavanju i izgradnji povjerenja da ćemo moći nešto učiniti. To je jedna optimistična priča, ovu istu priču biste mogli čuti jako kritično s druge strane, ali evo to je to, ono što ja, kao netko tko dolazi iz sektora i tko pokušava prepoznati kapacitete Savjeta vidi sad. Eto, hvala lijepo.

 

 

Hvala lijepo i završna uvodna rasprava u ovom prvom dijelu je ona od Sanje Sarnavke ispred Foruma civilnog društva. Sanja izvoli.

 

 

Hvala. Dakle, mene je Forum civilnog društva, neformalna inicijativa koja se počela okupljati, ja ću kako sam kod Vas izgleda odradila premalo radionica aktivnog slušanja pa se jako ne volimo čuti. Ja već nekoliko puta ponavljam, znači, radimo od listopada 2004. godine i pitanje Zaklade i financiranja pojavilo se nakon što smo mi već dva mjeseca odrađivali stvari, jer je, ne znam sad točnu brojku, jer se mijenja, jer nam se stalno pridružuju neke nove organizacije, no negdje mislim da nas stvarno ima preko dvadeset registriranih, nisu svi, kao i uvijek, jednako aktivni.

Znači, jer nam se činilo, da je uistinu nakon što je veliki broj nevladinih organizacija, udruga, građanskih inicijativa institucionaliziranih i formaliziranih, poslije deset i jedanaest godina, došao trenutak da sjednemo i počnemo razgovarati upravo o onome što je tema našeg današnjeg susreta, a to je odnos države i društva prema tom dijelu, jednom segmentu civilnoga društva. Iako sam ja sad pripremajući se za ovaj susret pokušavala naći neku definiciju civilnoga društva koju smo mi kao država i društvo barem se negdje otprilike većina ili bar s konsenzusom dogovorili što jest, nisam je našla. Tako da ću ja čitavu svoju raspravu ograničiti stvarno na tzv. udruge, znači, formalno registrirane organizacije, iako naravno one uopće ne moraju i nisu isključivi predstavnici civilnog društva, jer imamo po nekakvim indeksima kad sam gledala, recimo zanimljivo je da po uspješnosti i aktivnosti civilnog društva na drugom mjestu u jednom istraživanju koje je Civicus radio čini mi se, Norveška je na drugom mjestu iako ima vrlo malo udruga, odnosno neprofitnih organizacija kako se zovu. I dobro je što mi, na žalost, iako volimo samo skandale i volimo vidjeti nekakve sukobe i volimo se svađati, a da se i dalje ne slušamo, nego svatko samo čuje vlastite stavove, a ne odgovara na ono što govori druga strana koja nužno ne mora baš biti definitivno i zauvijek suprotstavljena. Drago mi je, i nadam se da će ovaj današnji susret uistinu otvoriti nekakav dijalog i da ćemo se mi konačno početi dogovarati kamo mi kao država i društvo idemo ili bar želimo ići, i utvrditi i nekakve strategije kada ćemo tamo i stići.

Ja sam, naravno, ovo pitanje nužno zlo ili čuvarice sloboda i demokracije, ne u jednini slobode, ali smo to brzinski dogovarale pa nismo precizirale, znači pokušala negdje vidjeti u kojem okruženju smo mi to radile i radili, i na osnovi čega, koje indikatore imamo nekakve kojima bi mogli procjenjivati kako ovo društvo i država, opet ponavljam, ali ću se više koncentrirati na državu, znači su nama stvarali nekakvo okruženje, ali ću se isto tako složiti sa Žarkom Puhovskim i reći da to smanjuje, isto tako, i nužnost samorefleksije i naše samoprocjene, što smo mi u stvari učinili i što činimo i dalje, a imamo li uopće nekakvih planova osim što nam je trenutno opstanak jedno od velikih i važnih pitanja. Da li ćemo se dogovoriti i utvrditi kako ćemo tamo stizati?

Uglavnom, šećući Internet stranicama, naišla sam na izuzetno zanimljive stvari i nešto što mi je uistinu potvrdilo da ovdje nikada nije bilo suvisle rasprave i da nije bilo kontinuiranog, trajnog napora da se dogovorimo što tko priča, i da u stvari s jedne strane imamo prekrasan Ustav, u kojem ne samo članak 3. kojeg je Žarko citirao, nego članak 5., članak 14., članak 15., članak 38. , vrlo jasno govore koje bi to trebale biti vrhovne vrednote na kojima će počivati Hrvatska kao demokratska i socijalna država u kojoj će se svakome osiguravati pravo na slobodu izražavanja i uvjerenja, bez obzira na spol, rasu, etničku pripadnost i ostale segmente koji nas međusobno razlikuju. Onda sam išla gledati dokumente koji su pokušavali negdje regulirati ovaj sektor «treći» tzv. sektor, isto jedno od sintagmi koja se rabi, a da i opet nismo definirali što taj «treći» sektor točno jest. Onda sam išla gledati od prvog zakona koji se pojavio o udrugama, i onda činjenici da je Ustavni sud 2000. godine ukinuo 16 odredbi Zakona o udrugama kojima se ograničavala sloboda udruživanja.

I mi sad de facto, Zakon koji je izrazito slobodouman i otvoren i koji znači dopušta bez puno ograničenja pravo udruživanja imamo tek od 2000. godine. Isto tako se dogodilo da je 1998. u listopadu osnovan Ured za udruge i to je osnovan Uredbom, i onda mi je bilo strašno zanimljivo vidjeti kako se u uredbi kaže da će se Ured za udruge baviti organizacijama civilnog društva, osim braniteljskim udrugama i profesionalnim udrugama. Da bi 1999. kada izlaze prve «Spone» i kada se uvozi jedan temat u časopisu u kojem se udruge predstavljaju, a u uredbi jasno piše da se neće baviti profesionalnim i braniteljskim, prva udruga koja se predstavlja bila je Hrvatsko društvo tajnica, stenografa i birotehničara, a u sljedećem broju Udruga mladih i srednjih poduzetnika, što je strašno zanimljivo ako pogledamo definiciju čime će se Ured za udruge baviti. I takvih nedosljednosti, i takvih kontroverzi pronašla sam idući iz jednog dokumenta u drugi, jer ja isto tako kada si dam vremena onda mogu biti prilično analitična.

Nakon svega ovoga pojavljuje se Program suradnje Vlade RH i nevladinih organizacija u prosincu 2000. godine, u kojem ima puno «lipih stvari», što bismo rekli, o transparentnosti, solidarnosti i jedna koja mi je bila isto tako zanimljiva i vrlo je jasna odredba koja kaže da će se svake godine organizirati službeni, javni sastanak Vlade i predstavnika i predstavnica nevladinih organizacija. Koliko znam, sada je travanj 2005., ja bih molila publiku da me upozna da li se takav sastanak održao. I da bismo na koncu 2003. dobili Nacionalnu zakladu za razvoj civilnoga društva, i uz to imamo i Savjet za razvoj civilnoga društva, u kojem bi isto bilo zanimljivo analizirati kako se određivalo tko šalje predstavnike i predstavnice i kako se s jedne postoji jedan predstavnik/ca za zaštitu ljudskih prava, a poslije toga imamo sve skrb o djeci. Sve postaje nekakvo skrbništvo i kako se nije odredilo kako će taj predstavnik i predstavnica ostati odgovoran ljudima i organizacijama koje predstavlja i da li će imati nekakvu obavezu s njima komunicirati u taj Savjet ne donositi stavove samo svoje organizacije ili čak svoje osobno, nego će prenositi stavove čitavog sektora, odnosno čitavog područja problematike kojom se bavi.

Ono što je isto tako zanimljivo i što govori o odnosu države prema nama je priča o PDV-u, koju ne znam da li svi znate, ali uglavnom jedna od činjenica je isto tako da do 2001. mi smo jedina srednje europska zemlja, mislim da sam to našla, ovdje imamo autora nekoliko tekstova kojima sam se služila, Gojko Bežovan pa neću dalje iskoristiti neke elemente, jer će se on sigurno uključiti u raspravu. Mi smo jedina srednje europska zemlja koja jedino kulturu i sport dopušta da dobivaju neoporezivana darivanja. Znači ni jedna druga djelatnost nije mogla, ako je netko iz sektora privrede onda smo to vrlo često čuli od donatora kako su jako nezadovoljni našom komunikacijom i radom sa poslovnim sektorom. Stvarno nije bilo do tog trenutka dok je ta odredba ukinuta, dok nije proširena, nije bilo nikakvog načina da mi bilo što od poslovnog sektora i dobijemo, da bi onda, na svu sreću, stigla odredba kojom se sve organizacije, sve udruge oslobađaju plaćanja PDV-a i ona je, naravno, 2004. ekspresnom odlukom ministra ekskluzivno ukinuta. Sad imamo priču o tome kako su PDV-a oslobođene plaćati humanitarne, zdravstvene, obrazovne, kulturne, znanstvene, vjerske, socijalne ustanove, sportski i amaterski klubovi, tijela državne, lokalne i područne samouprave. Ono što smo u Ustavu proglasili najvišim vrednotama, ne zaslužuje da bude oslobođeno PDV-a. Onda sam ja isto tako uzela transkripte sa saborskih sjednica na kojima se raspravljalo o tome treba li nas opet osloboditi PDV-a pa ću Vam pročitati samo nekoliko rečenica iz rasprava saborskih zastupnika i zastupnica, da vidimo u kojem okruženju mi radimo, ako već moramo, kao što je Žarko Puhovski rekao, biti jedni drugima korektivi, jedni druge nadzirati.

Šime Prtenjača kaže «prije će stati da se u Hrvatskoj svatko bavi svačim pa onda ne želi nikakvu kontrolu što naravno nitko se ne treba plašiti ukoliko postoji normalno, legalno djelovanje na tom prostoru». Frano Piplović «postoji jedna hipoteka oko dijela civilnog sektora koji su zapravo sprečavali stvaranje Hrvatske države, to je svima poznato. Drugo razdoblje o kojem je govorio kolega Stazić odnosi se na vrijeme poslije rata. Činjenica da se dio civilnog sektora, odnosno nevladinih organizacija vezao za pojedine političke stranke, tako da zapravo političke stranke provode svoju politiku preko nevladinog sektora. Kad politika mane svoje ruke od civilnog sektora tada ćemo i mi njega imati i razviti onako kako to je i u razvijenom svijetu». «Nisam siguran kako bismo to bagerom mogli utjecati na mirotvorstvo ili uspostavu ženskih prava i kako bismo bagerom pospješili vladavinu prava». On je naime tvrdio da, ako se skine PDV da se mogu i bageri kupovati. Željko Nenadić «ministar financija je utvrdio kako u protekle tri godine, za vrijeme koje su neprofitne organizacije bile oslobođene plaćanja PDV-a, mali broj njih se aktivno koristio tom povlasticom. Zaključiti je da bi u financijskom smislu udruge malo profitirale, a otvorio bi se ogroman prostor za malverzacije. S druge strane, usvajanjem ovih dopuna, poslali bismo svim onim ustanovama, udrugama i organizacijama koje nisu obuhvaćene ovim prijedlogom, da je moguće i da se njih oslobodi, da se za njih ishodi isto i opet bismo bili gdje – na početku s tendencijom da dobijemo sustav kakav je bio prije svibnja 2004.» I Željko Nenadić opet «prema tome, ne vidim uopće razloga da jednom plaćena carina na osobni automobil ili bilo što drugo što će koristiti te udruge, može dovesti do opstrukcije njihovog rada i na bilo koji način one prestanu raditi, mislim da je to cijena koju treba platiti, da bi ta i sve skupa u ovom društvu moglo funkcionirati». Dakle, to kaže čovjek koji ima četrnaest tisuća kuna plaću i koji misli da udruge kupuju automobile.

I to su samo neki od elemenata, ja ih samo stavljam ovako kao otvorena pitanja svima nama koja mene muče i koja bi voljela da ih danas barem dotaknemo i otvorimo. Isto ono što je Žarko već rekao, vadeći te podatke o stalnoj priči o tih 20 000 udruga koje se pojavljuju u Hrvatskoj, opet mi se čini kako sam našla na stranicama Ceranea, kako se 10 000 udruga bave sportom, postoje 1 752 vatrogasna društva i 529 sindikata, da ne nabrajam ribolovna, lovačka i da ne kažem da je u ovoj cijeloj grupi sa nama jedan HAK, a nedavno smo imali priliku vidjeti raspravu na televiziji koje se tu malverzacije događaju i čime se bavi jedna takva udruga i da li se mi možemo kada se opet vratimo na onaj čuveni članak 3. u Ustavu stalno stavljati u koš, a da nikako ne možemo doći do te famozne brojke koliko se to ustvari udruga, odnosno organizacija, odnosno registriranih građanskih inicijativa bavi pitanjima koja je ova Republika, ovaj Sabor proglasio najvišim vrednotama u svom društvu.

I ako dolazimo već do novca, novce koje je nama država dala, mi smo probali brzinski napraviti analizu u forumu, deset nas je bilo, da se nikada od kada postojimo, a postojimo ponavljam od 9 do 11 godina, u budžetu koji smo ostvarili za jednu godinu sredstva koja smo dobili bilo iz sredstava državnog ili lokalnog proračuna nisu prešla u nekim slučajevima 2%, u nekim sretnim organizacijama…

Da usporedimo, mi smo sada dobili 50 000 od grada po prvi put, to se daje tromjesečno, prvo dobivamo nekih 15 % i beskrajno smo zahvalne. Istovremeno 32 000 milijuna ili čega, ja ne znam o tim brojkama ni govoriti otpisan dug recimo Dinamu. Ja bih tu stala i voljela bih da čujem barem neke odgovore, da mi neke stvari postanu jasnije.

 

 

Zahvaljujem uvodničarkama i uvodničaru. Nešto sam propustio reći na samom startu, da nas je ovaj očekivani odaziv prisilio da stvar u smislu prostora organiziramo na ovaj način. Taj očekivani odaziv se i realizirao, dapače jedva smo stali u ovaj duguljasti prostor bivše banke.

Ja se nadam doista konstruktivnoj i dinamičnoj raspravi. Stvar će funkcionirati tako da bih Vas zamolio da se javljate za riječ, ja ću bilježiti tko se javljao i dodavati mikrofon, s time da molim da se govori u mikrofon zato što pokušavamo ovo snimati. Pokušat ćemo što je prije moguće napraviti transkript s ove rasprave. Također Vas molim da što više budemo fokusirani na temu odnosa vladinih institucija i civilnog društva i nekakvih prijedloga za moguće poboljšanje u nekim od pitanjima koja su se dosada pojavila u ovim izlaganjima.

Dakle, pozivam Vas da se počnete javljati za riječ, u tom smislu bilo bi dobro da se na neki način u komentarima ograničimo na do 5 minuta, tako da imamo dovoljno vremena da svi koje to interesira, siguran sam da Vas ima dosta, imaju priliku reći što misle o ovoj važnoj temi. Uzimali bi više komentara pa bi se na kraju vratili na uvodničarke i uvodničara.

 

 

Dobar dan, Cvjetana Plavša Matić, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Ispričavam se što okrećem leđa, ali uvijek ću ih nekome okrenuti pa ću onda ostati ovako. Htjela bih samo nešto malo komentirati na ovo što je sada Sanja zadnje rekla, vezano za tri stvari. Jedna je u vezi Uredbe Ureda za udruge, druga je uloga Savjeta, treća je PDV.

Što se tiče ove Uredbe, činjenica je da to što piše u Uredbi ne da se Ured ne bavi braniteljskim i profesionalnim udrugama, nego da ih ne financira. To je osnovna razlika, znači ne financira, sve drugo financira, ali ne bavi sigurno, pretpostavljam da nije bilo tako napisano…

 

 

Je, je, ne financira…

 

 

Da to je bilo vrlo jasno rečeno od strane Vlade, braniteljske su onda bile u Ministarstvu branitelja, a profesionalne zato što se smatralo da bi svako ministarstvo trebalo imati interes da cehovski se povezuje, donosno da osnažuje te udruge koje djeluju u njihovom području djelovanja.

Što se tiče uloge Savjeta i samog biranja, ja mislim da je tu, ako to se nije dogodilo meni je žao, ali postojao je proces javnog nominiranja predstavnika i osoba iz civilnog društva. Bio je i je, tako da, ako tu se nije uspjela napraviti dovoljna kohezija da su se ljudi dogovorili da su stvarno nominirali one osobe za koje misle da mogu ostvariti i ovu povratnu informaciju, znači da komuniciraju sa onim dijelom sektora za koji su izabrani, i za koji bi se trebali izboriti i predstavljati osobu ili sve te djelatnosti koje se tiču pojedinih dijelova sektora. Mislim da se to u tom trenutku, kad je bio proces nominacije, da se to moglo napraviti i da se sigurno moglo komunicirati i sa tim ljudima koje se predložilo da oni malo ozbiljnije ili možda drugačije prihvate tu svoju obavezu.

Što se tiče samog PDV-a, sjećate se svi da se to dogodilo u svibnju prošle godine i sjećate se da je jedna ekipa ljudi iz udruga bila na sastanku sa ministrom Šukerom. Ja neću ulaziti u detalje razgovora, ali znam što mi je rekla Suzana Jašić nakon tog sastanka, jer da je ministar Šuker pristao da se napravi jedna radna skupina koja bi trebala ministarstvu i Vladi predložiti sustavniji pristup oslobađanja od PDV-a.

Ja i dan danas mislim da PDV-a ne bi trebali biti oslobođene samo organizacije koje dobivaju donacije izvana. Ja uvijek sebi postavljam to pitanje, ljudi koji dobivaju, odnosno udruge koje dobivaju novac iz državnog proračuna moraju ponovo plaćati tih 22%, znači nisu dobile 10, 15 ili 100 tisuća kuna, nego tih 22% manje. E, tu mislim da mi moramo napraviti neke ozbiljne pomake i Vladi stvarno predložiti neke pomake koji će vrednovati i djelovanje organizacija u Hrvatskoj, ne samo onih koje su dovoljno snažne da mogu privući sredstva iz inozemstva, nego ajmo pomoći i onima koji nisu dovoljno sposobni još uvijek da dobiju ta sredstva izvana i da se natječu na dosta kompliciranim natječajima međunarodnih donatora. Tako da mislim da je pitanje PDV-a dosta važno pitanje koje se ne odnosi samo na jednu vrstu donacija, nego da bi o tome trebali ozbiljno porazgovarati.

 

 

Hvala, sljedeći se javio Gojko Bežovan. Izvolite.

 

 

Hvala lijepa. Evo ja ću najprije savjetovati da neka se ovakve rasprave u ovom prostoru ipak ne drže, ovaj prostor je neprilagođen za moderno civilno društvo, mi smo civilno društvo koje hoće nešto biti.

Naime, počeo bih sa dvije anegdote koje bi ilustrirale naš problem. Mene je jučer zvao jedan mlađi čovjek sa hrvatske televizije, htio je da govorim u njegovom programu i on kaže po prilici ovako: čujte, ja ne znam kako to nevladine organizacije, oni primaju novac od vlade. Kakve su to nevladine organizacije? On je nedavno završio novinarstvo i pitao sam ga da li ste Vi o tome nešto studirali. On kaže ma ne, nisam. Dakle, tko je zapravo priječio ljude u akademskoj zajednici da svoje studente podučavaju tim temama? Nije valjda država.

Druga tema, drugi slučaj – dugo sam vremena služio kao član i jedno vrijeme kao predsjednik Komisije za raspodjelu sredstava u Institutu Otvoreno društvo u području tada, zapravo, vrlo osjetljivih djelatnosti, što nije bio nikakav prestiž. U jednom momentu, jedan jako ugledan član našeg društva dao je ostavku jer se nije mogao složiti da su prijedlozi raspodjele sredstava koje smo mi predložili Upravnom odboru bio preinačen radikalno, da nas nitko zapravo nije ni pitao, niti uvažio naše prijedloge i argumente. Dakle, koliko je meni poznato, mi imamo jako, jako lošu tradiciju procedura, prihvaćenih standarda kada su u pitanju dijeljenje sredstava koji su namijenjeni civilnom društvu, a kažu mi ljudi isto tako, koji su namijenjeni i poduzetništvu. Jer smo mi definitivno njima dio istog društva. Inozemne organizacije, uz svu dužnu čast prema njima, nisam nikakav ksenofob, a još manje ksenoman, one su to daleko bile trapavije. I u nekoliko sam navrata probao nekolicinu i ovdje prisutnih zamoliti da se organiziramo i da s njima napravimo ovakvu neku raspravu i u nekim slučajevima raspodjele sredstava su nas doslovno bili ponizili.

Ja bih se samo kratko osvrnuo na uvodna izlaganja, naime htio bih na neki način relativizirati ono što je profesor Puhovski govorio o ulozi nevladinih organizacija da one kontroliraju. Nevladine organizacije kontroliraju, a rade još i puno drugih važnih stvari. Nevladine organizacije su u modernim demokracijama partneri, oni zagovaraju, oni surađuju. Čini mi se da je prevelik u tom smislu kod nas naglasak na tome stavljen da je to zapravo međusobna kontrola, što je zapravo uvijek bilo razmjerno velikim prostorom konfrontacije.

Ono što je rekla Nives Ivelja, meni se čini da smo mi u Hrvatskoj, kada je u pitanju razina suradnje Vlade sa civilnim društvom izišli u jednu super infrastrukturu, institucionalnu gdje se oni koji to rade već međusobno ne razumiju, jer mi imamo Ured za udruge, imamo Nacionalnu zakladu, imamo ministarstva koja aktivno dijele sredstva i onda kad pitate Vi ljude koji su aktivni u civilnom društvu, koji su ovdje među nama, to radimo u okviru jednog istraživanja čije ćemo rezultate uskoro predstaviti. Njima zapravo uopće nije jasno kako izgleda takva struktura i zapravo kad dođete na razinu pojedinih ministarstava, primjerice sadašnjeg ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, u dijelu socijalne skrbi, oni će Vam reći da tu nema nikakve definitivno politike koja se vodi prema suradnji s organizacijama civilnog društva, a dijele im se ogromna sredstva. Oni kažu da je to bilo prošle godine 25 milijuna kuna, a u ranijim raspodjelama oni su dobivali najviše, a grad Zagreb je za prošlu godinu samo tim organizacijama dao 14 i pol milijuna kuna. Malo veliki novci za ovako siromašnu zemlju.

I meni se čini u tom smislu kada je u pitanju ova institucionalizacija infrastrukture i učinkovitog razvoja civilnog društva u Hrvatskoj, da će trebati napraviti u tom smislu jednu ozbiljnu analizu i predložiti neka rješenja koja bi bila životna, koja bi bila učinkovita. Naše istraživanje, to nije ništa novo, pokazuje da je to zapravo ključni problem razvoja civilnog društva je učinkovit način financiranja.

Htio bih u kontekstu ovoga što je Sanja rekla dodatno aktualizirati još jednu stvar. Ja bih isto rekao da kada je u pitanju, da kada je na drugoj strani civilno društvo čini ključni problem zapravo povjerenja. Kod nas građani jedni u druge nemaju povjerenja, organizacije jedne prema drugima nemaju povjerenja, organizacije nemaju prema državi povjerenja. Dakle, istraživanje koje sada radimo, već više od mjesec i po dana molimo osobu koja je u jednom ministarstvu pomoćnica ministra da nas primi na razgovor kako bismo razgovarali s njima u okviru tog istraživanja, kako oni surađuju s nevladinim sektorom, sa civilnim organizacijama. I mi nikako ne možemo uspostaviti komunikaciju, kao da idemo raditi neku veliku istragu, jer ona za to prije mora dobiti odobrenje iz ureda državnog tajnika, sada iz ministričinog ureda, ali nikako ne možete s njima napraviti razgovor. Očito ta razina nepovjerenja je došla na tu razinu da cijeli taj sustav suradnje koji je pokriven za ovako relativno siromašnu zemlju prilično velikim sredstvima zapravo se samim tim čini neučinkovitim. A jasna stvar, držeći u tom smislu da su svi oni potencijali koje je Zaklada dodatno namaknula dodatnim sredstvima u Hrvatskoj sada imajući u vidu naše gospodarske mudrosti, ipak reklo bi se u pitanju relativno velika sredstva.

No, trebat' će očito ulagati još neke dodatne napore kako bi se cijeli taj prostor učinio puno transparentnijim i kako bi se civilno društvo u tom smislu moglo predstaviti kao partner, ne samo Vladi, nego i lokalnim vlastima. Naše istraživanje govori da mi ipak imamo kakve-takve zametke civilnog društva koji dolaze odozdo da ljudi počinju surađivati s ljudima na jako niskoj razini, da zapravo oni surađuju sa građanima, da su građani njihovi idealni partneri, da zapravo oni građane uvjeravaju da oni imaju što za dati, da oni imaju neke svoje resurse i da ih oni zajedno mogu mobilizirati i da zapravo mogu iskoristiti, na kraju krajeva, porezne povlastice.

Bit će jako veliko veselje kad naša Zaklada bude podupirala takve projekte gdje će oni poticati nađe građane da daju, naše gospodarske subjekte da daju, a oni će relativno staviti u jedan, jasno ono što je rekao profesor Puhovski mi smo uvezli civilno društvo '90-ih godina, mi smo uvezli inozemne eksperte od kojih imamo jako malo koristi. Mi ih trebamo koristiti, ali trebamo biti u tom smislu u aktivnom dijalogu, i oni nam ne mogu u tom smislu nametati neka rješenja kako su dosad radili. Evo, hvala lijepa.

Ja ću sad samo podijeliti jednu informaciju o raspravi koju mi organiziramo zadnjeg tjedna ovog mjeseca. Na žalost broj sudionika je ograničen, ako se javite, vjerujem da ćete biti prihvaćeni. Hvala.

 

 

Može i pod pauzom ako Vas interesira. Svakako podržavam ovu inicijativu za proširenje prostora Centra za ljudska prava, šalu na stranu, drago mi je da je ovako puno ljudi došlo i nadam se da će treća rasprava na jesen biti u onda stvarno možda i većem prostoru i sa još više ljudi. To pokazuje i sve veći interes, i eto imali smo često puta zanimljive rasprave o pojedinim temama sa 12 i 15 ljudi, moram samo reći da mi je uvijek draže kad je puna kuća, nego kad je premalo ljudi. Tko se sljedeći javlja za riječ? Evo gospođa.

 

 

Dobar dan svima. Moje ime je Đurđa Marković i ja nisam član niti jedne udruge, nikad nisam bila član nijedne političke stranke. Ja sam individualna građanka koja smatra da je građanstvo jedna velika masa ljudi koja bi trebala imati pravo i mogućnost izraziti se i iznijeti svoje stavove u vezi promjena koje se događaju u našoj zajednici koja prolazi sve te tranzicijske i demokratizacijske procese. Ja ću se individualno uvijek zalagati, poticati ću promjene koji će poboljšati uvjete života u mojoj sredini u kojoj živim i radim i također smatram da u globalnom svijetu smo svi izvrgnuti raznoraznim promjenama i manipulacijama za koje su nam potrebna visoko stručna znanja i vještine bez kojih se ne možemo uspješno nositi s tim promjenama. Jedna od mojih sugestija je da bi trebalo otvoriti jedan info-link tipa turističkog biroa kao što idete u novu zemlju pa imate nekakav turistički biro u kojem dobijete sve potrebne informacije. Mislim da bi se za demokratizacijske i tranzicijske procese, sve ostale informacije koje su građanstvu potrebne u pogledu aktivnog uključivanja u provođenje tih demokratizacijskih i tranzicijskih procesa, bez obzira da li se to odnosi na iznošenje svojih stavova, ideja, pitanja ili bilo čega. Mislim da bi jedan takav informativni centar bio od silne važnosti za građanstvo koje se na žalost u civilno društvo vrlo malo uključuje u promjene i vrlo malo ima mogućnost poticati promjene u svojoj zajednici. Također mislim da bi trebalo aktivnije surađivati s Vladinim tijelima i poticati promjene od strane individualnih građana i udruga. Osobno imam iskustvo da oni koji su poticali na promjene utoliko su pozitivni, humani i pridonose napretku i prihvaćaju da se promjene aktivno provode. Eto, hvala lijepa.

 

 

Budući da se nitko nije javio za riječ ja bih vratio riječ uvodničarkama i uvodničarima jer je bilo nekih pitanja.

 

Sasvim kratko, tri stvari bih htio reći. Nesporazumi nastaju, naravno, u konačnici kad se radi o raspodjeli novca. Tu nema spora, to se ne može napraviti ne sukobljeno. Ono što treba izvući kao opciju, model po mom sud, na tome sam insistirao jest da se sukobi ne mogu izbjeći, da se ne trebaju umjetno izbjegavati. Radi se o kultiviranju sukoba, a ne o ovoj kod nas jako popularnoj misteriji harmonizacije. Svi smo mi prijatelji što bi rekao u boljim danima Goran Milić – mir-mir nitko nije kriv. To ne ide realno tako. Sukobi postoje, nezadovoljstva postoje, postoje različite pozicije.

Ja mogu biti u pravu, ja mogu biti u krivu, moj posao je da u javnosti vučem na jednu stranu, kao što netko drugi ima zadaću da u javnosti vuče na drugu stranu. Tako nastaje javnost. Zastupa se jedna pozicija, nasuprot drugoj poziciji, pod nekim pretpostavkama istinitosti i korektnosti recimo da one jesu prihvaćene, to je drugo pitanje, ali sad govorim načelno. Ne možemo to premostiti tim da se reče svi smo mi u istoj familiji, nismo. Mi ćemo surađivati, moramo surađivati, istovremeno je bitan razlika u tomu što mi nemamo obveze spram većine. Svaka demokratska vlast ima obvezu spram većine, mi ju nemamo. U svim najrazvijenijim demokracijama nevladin sektor ima bitnu funkciju, ne u suradnji, jer to može svatko, nego u kritici i kontroli sa stajališta manjine koja se u demokratskom postupku nužno gubi.

To je ono što ako ne razumijemo imamo totalitarno manipuliranje sintagmom civilno društvo. Dakle, mi smo nedemokratski legitimirana javnost, mi smo oni koji ne govore demokratski orijentirani, koji ne govore u ime većine. To ne znači ni da smo u pravu, ni da smo u krivu. To samo znači da je naša zadaća da dovedemo do javnosti glas koji se u Saboru, u izborima, u najidealnijem demokratskom modelu nužno gubi. To je ono o čemu je ovdje riječ.

Dakle, mi bismo demokratski, u ovoj državi u početku '90-ih godina lako prihvatili da treba naprosto Srbe kolektivno izbaciti iz države. O tome nije dilema sporna, niti smo danas demokratski naprosto prihvatili da treba narkomane sve pohapsiti i osuditi na pet godina zatvora. Nema nikakvih problema da se dobije demokratska većina za to, i svaka će stranka imati problema da o tomu jasno nešto kaže. Vi morate imati situaciju da čovjek ubije tri žene u jednoj večeri da bi konačno netko rekao da dosada nedodirljivim dragovoljcima treba postaviti pitanje oružja. Ni Tuđmanova, ni Račanova, ni Sanaderova Vlada to u Petrinji nisu mogli pisnuti jednu riječ o tome, jer su to bili naši junaci, ljudi koji su se žrtvovali za domovinu i tako dalje. Kad je stvar prešla preko granice, onda imate opet jednu tipičnu glupost da iz jednog skandala radite promjenu zakona, to je sad drugo pitanje. Ali, to je ono što demokratska stranka mora raditi, stranka koja demokratski funkcionira ne može se oglušiti u javno mnijenje. Mi možemo, i to je pozicija naše kontrole, to je pozicija našeg neprestanog skepticizma spram vlasti, kao što ja potpuno razumijem da oni imaju skeptičan odnos spram nas, da ovi tu u Saboru pričaju mi smo bili protiv Hrvatske. To su stvari koje su uobičajene, bilo nesporazumi, bilo čak djelomično istinite, što god hoćete. Međutim, sad da dođemo i kažemo dajte da se svi, kao što ove naivne radionice rade, uhvatimo za ruke i isijavamo pozitivnu energiju, onda će sve prestati, to više ni u dječjim vrtićima ne prolazi. Sukobi s čim živimo, što moramo kultivirati, na tomu ja insistiram, ali naglasak na kultiviranju, a ne da se u ime toga što ne možemo kultivirati sukobe kaže, znate zapravo svi smo mi na istoj poziciji i ono što imate deset puta godišnje u Saboru da se digne neki jadnik i kaže svi smo mi jedna stranka Hrvatske. Znači hoćete opet Savez komunista ili ovako nešto, onda bi se čovjek uvrijedio. Ali on ima tu nekakav patriotski naboj, ne treba se tu stranački razlikovati. Mi se trebamo i moramo razlikovati, to je naša zadaća. Ima ljudi koji su dragi i dobri, koji smatraju da babe trebaju biti u kuhinji i njima treba nešto reći. Ima ljudi koji su dragi i dobri i smatraju da svi moramo biti katolici, da nitko ne smije biti nešto drugo, i njim treba nešto reći. I to treba reći sa pozicija manjine. Ta pozicija manjine neće na izborima nikada doći do riječi. Ona je danas manja manjina, odnosno veća u smislu broja, manja je manjina nego što je bilo prije petnaest godina, ali to neće prestati. To postoji i u Norveškoj, i u Britaniji, i u Švedskoj, i u Njemačkoj, imate nevladine udruge koje se bave stvarima koje nitko drugi ne želi ili misli.

Druga je stvar da smo mi u jednom razdoblju radili stvari koje ne bismo smjeli raditi u normalnim situacijama. Mi smo dovodili svjedoke na suđenja jer se nitko drugi nije usudio, mi smo spašavali ljudske živote jer to policija i socijalne službe nisu smjeli, kad kažem mi mislim na ljude iz nevladinih udruga, mi smo, recimo, skrivali tučene žene po privatnim stanovima kad to nitko drugi nije htio. To su sve zapravo prekršaji normalnog zakonskog poretka, ja ih potpuno podržavam iz onog razloga, jer tada potpuno poredak nije funkcionirao. Sad je ovo, partizansko razdoblje, tako da kažem ipak u osnovi prošlo, sad se moraju prihvatiti legalni okviri. U okviru legalnih okvira radi se o normalnom funkcioniranju sukoba, i reći molim Vas, Vaša je pozicija da pazite na novce, naša pozicija je ova.

Još samo jedna dodatna stvar.  Nije točno da se kod nas daje puno novaca. Pogledajte količinu novca koja se godišnje daje za benzin i popravke, ne za automobile, za benzin i popravke državnih automobila i vidjeti ćete da je veća od novaca koji se daje za nevladine udruge. Dakle, ne za kupovinu automobila, nego za benzin i popravke. Imate sve u proračunu jasno napisano. A to nešto znači, dakle nismo tako siromašni. To je sve.

 

 

I ja isto mislim da mi trebamo biti u sukobu i na koncu, čitav koncept ljudskih prava nije nekakva pjesmica u kojoj smo svi složeni, i upravo vrlo često moramo voditi, ali trebaju biti razumne rasprave. Znači, vrlo često su pojedina ljudska prava u sukobu jedno s drugim i jedno drugo potire. Međutim ja ovdje postavljam pitanje, bez obzira na to što će uvijek biti manjine ili morati će biti netko tko će govoriti u ime tih bezglasnih manjina koje inače neće dobiti vlast, ali mene ovo zanima zašto i što stoji, da mi možemo definirati što podrazumijevamo pod čim, ali što onda znače ove najviše vrednote u Ustavu?

Dakle, bez obzira, netko ih može razumijevati li tumačiti na jedan ili na drugi način, ali u Ustavu jasno piše ravnopravnost spolova, piše uvažavanje čovjeka, sloboda izražavanja, i uz tu slobodu izražavanja netko kaže 2005. da se zna, da je poznato da smo mi neprijatelji bili i da smo rušili državu Hrvatsku. Nismo nijedan dan izašli iz te države Hrvatske i gdje bi bili da smo je urušavali? Onda je bolje reći da smo je urušavali.

 

 

Hvala. Za riječ su se javili Biljana Kašić i Goran Bodrog i Katarina. Ako ima još netko nešto za reći i onda bi napravili pauzu.

 

 

Hvala lijepa, ja ću biti vrlo kratka. Dakle, prije svega bih htjela reći, da ako hoćemo biti povijesno korektni onda moramo reći da '90-ih godina nismo samo uvezli tzv. civilno društvo, nego da je civilno društvo u segmentima postojalo puno ranije. Dakle, od ranih '80-ih godina, ako me sjećanje ne vara postojale su i građanske inicijative i inicijative civilnog društva. Stoga, ne bi bilo točno govoriti samo o tzv. uvozu civilnog društva. Mislim da to nije točno, i mislim da upravo one organizacije civilnog društva koje su bile radikalno nepodnošljive i bile doista kritika situacije od '90-te godine su nastale temeljem «grass roots» inicijativa koje su se zapravo pojavile sredinom 80-ih godina. Dakle, to mislim da je važno reći.

Ono što ja vidim tendencijski kao problem, kad govorim o civilnom društvu i kad govorim, razmišljam o kontekstu unutar kojeg se danas zbiva proces unutar civilnog društva mogla bih podvesti pod dva procesa. Oba vidim vrlo prijepornim i oko oba mislim da treba na neki način provesti, tu se slažem i sa Gojkom Bežovanom, provesti jedan tip dubinske analize, a ne samo kvantitativne, dakle analize kritičkog promišljanja što se sve zbiva.

S jedne strane prvi tendencijski opasan proces jest da se civilno društvo pretvori u uslužan servis državi. Dakle, ja do kraja ne znam odgonetnuti priču koju je postavio Gojko Bežovan, priču partnerstva i suradnje. Mi smo o tome probali pričati unatrag nekoliko mjeseci, ja i dalje ne znam što to znači, ali ne mislim da je zadaća civilnog društva da bude uslužan servis državi, što se nama u posljednje vrijeme nameće kroz stotine upitnika, istraživanja i otprilike se od nas zahtjeva da mi imamo stav o svemu. S druge strane se sve vrijeme, onoga trenutka kad naš stav, recimo radikalne emancipacijske ženske manjine se ne slaže sa stavom određenih ureda onda nam se ponovno nameće priča da smo mi neprijateljice, odnosno da radimo protiv hrvatskih državnih interesa. Dakle, ta teza je nanovo obnovljena u posljednje vrijeme.

Druga tendencija za koju isto tako mislim da je u najmanju ruku prijeporna, i da je unutar samog civilnog društva, a to je tendencija raslojavanja civilnog društva na tzv. samoimenovane i prepoznate od institucija vlasti eksperte, odnosno ekspertice pa imamo jednu tendenciju stvaranja savjetodavnih, konzultacijskih servisa unutar samog civilnog društva koje postaje vrlo profitabilno i ovog drugog koje je dalje unutar radikalno emancipacijskog, kritički nepodnošljivog civilnog društva kojemu recimo pripada onaj dio organizacija ili mreža unutar kojih ja djelujem.

 

 

Hvala. Ja bih probao biti što kraći mogu. Što se tiče količine sredstava, 1% bruto društvenog proizvoda u Hrvatskoj bi trebao biti negdje oko 900 milijuna kuna. Svake godine udruženja građana, građanki ili tzv. civilno društvo na ovaj ili onaj način mogu koristiti namjenski sredstva za civilno društvo za društveni kapital, možda 150, 200 milijuna kuna. Znači puta 10 godina, to je jedna velika količina love koja nenamjenski, koja u stvari pripada civilnog društva i društva uopće.

U kom smislu bih ja predložio da se ta namjenska sredstva idu usmjeravati na jedan drugi način, nego ovaj postojeći? Pa postoji jedan segment koji je kreiranje javnih politika. Ovdje se to naziva nacionalnim strategijama. Ja bih rekao da inicijative koje dolaze iz društvenog prostora koje se naziva civilno društvo kreiraju čitav niz, i u dobroj mjeri jako dobro artikuliraju cilj javnih politika, ali onda u njegovoj ili njihovoj implementaciji nije baš jasan mehanizam partnerstva, tko će to doslovce implementirati na koji način pratiti, evaluirati i mijenjati, dopunjavati itd. To smo i prošli puta rekli, imamo preko 100 nacionalnih strategija o raznim pitanjima, a neke od njih praktički kaskaju na mjestu do trenutka stavljanja u akciju.

Što se tiče civilnog društva u Hrvatskoj ima jedna specifičnost, a to je provincija  i da li u to sve skupa pripadaju tzv. udruge ili organizacije proizašle iz domovinskog rata. To nisu samo branitelji, a ako već govorimo o terminu branitelja, branitelji sami sebe, tj. jedni druge ne nazivaju istim terminima. Čini mi se da suradnja između tih tzv. proizašlih iz rata, po nekima domovinskog i različitih organizacija i inicijativa koje se bave društvenim pitanjima, razvojem civilnog društva, partnerstva, to je jedan prostor za itekakvo djelovanje i tu bih ja samo rekao da radionica tipa ajmo se držati ruke, vjerojatno ima i bit će ih. Ima čitav niz radionica, seminara i interaktivnog obrazovanja koji dosita daje rezultata i artikulira proces tih društvenih poboljšanja i promjena i aktivnijeg učešća građana i građanki. Recimo da je to sve, hvala.

 

 

Dobar dan, ja sam, meni je drago na ovoj prilici da kažem nekoliko riječi. Ja ću se osvrnuti, nadograditi na ono što je profesor Puhovski rekao u svom početnom dijelu, i to na treću točku i ono što je gospođa Biljana Kašić na to se osvrnula zapravo, ima li eksperata, kako ti eksperti, koliko smo interesno vezani. Ja bih htjela provjeriti s Vama, odnosno otvoriti pitanje koje mene dosta osobno muči, dosta me izložilo, radi se o sukobu interesa i profesor Puhovski je to spomenuo na samom početku.

Većina Vas zna da sam ja predsjednica Upravnog odbora Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i da je ovih nekoliko mjeseci bilo dosta govora o zloupotrebi moje pozicije, i ne samo moje u funkciji dobivanja sredstava preko Zaklade, za institucionalni razvoj. Ja bih htjela, prosto važno je i vrijedno je da se to otvorilo i da se javna diskusija oko toga potegla, da možemo učiniti neke korake koji će nam biti bolji i sigurniji u budućnosti. Ja mislim da smo sad otvorili kroz Zakladu, ali ja mislim ne samo kroz Zakladu, nego se otvaraju različiti savjeti za razvoj ili za podršku razvoju civilnog društva pri lokalnim samoupravama, pri recimo županijama, gradovima, različite zaklade lokalne zajednice i inicijative za pokretanje takvih zaklada. I mislim da je ovo slučaj u kojem trebamo naučiti i vidjeti kako dalje, a i u konkretnoj situaciji, što se Zaklade tiče, mislim da je to proces koji treba revidirati, vidjeti što možemo napraviti drugačije i bilje u budućnosti.

Naime, ja kada sam preuzela ulogu tu i kada smo mi u Upravnom odboru zapravo postavljali organizacijski statut sve procedure naše, mi smo naravno, imali u vidu da je biti član Upravnog odbora u ovakvoj jednoj situaciji sigurno mogući sukob interesa, bilo da se radi neposredno, znači iz vlastite organizacije, bilo posredno, ili ako bi sada pobrojala s kim sam ja sve u vezi bila ili podržavala ili poznavala i bila povezana sa različitim organizacijama koje su dobile ili koje nisu dobile, isto tako. To je zapravo jedna mreža.

Mi smo bili svjesni toga i mi smo se odlučili za postavljanje procedura u skladu sa statutom i u skladu sa Zakonom o sukobu interesa i da ne pričam jer Vi sigurno sve to znate da su različita tijela, stručna tijela koja su donosila odluke i tako. Htjela bih reći da konkretno za mene osobno je ta situacija bila oživotvorena na određeni način ponašanjem koje propisuje Zakon o sukobu interesa da dužnosnici i dužnosnice moraju časno, da ne smiju dijeliti informacije i ja sam se osobno toga u potpunosti i konkretno držala. Od toga da nisam sudjelovala pri planiranju nikakvih projekata iz moje organizacije, da nisam dijelila nikakve unaprijed informacije, da nisam direktno, osobno neću dobiti ništa, da neću biti plaćena za to, dakle sve ono što bi u konkretnoj situaciji tako nešto trebalo biti i računala sam da proceduralnost i povjerenje, naročito ako smo u civilnom društvu, ako stojimo iza tih vrijednosti, ako vjerujemo u ljude i ako se ti ljudi drže tih procedura da će se zapravo sukob interesa prevenirati i da je to normalna demokratska procedura prevencije sukoba interesa. Dogodilo se da je stvar drugačija, i ja mogu razumjeti da nitko meni ne mora vjerovati i nitko nama ne mora vjerovati, da se naravno treba izboriti za to, da treba provjeriti. I samo informacija za one koji ne znaju, mi smo poslali kao Zaklada zamolbu na Povjerenstvo Sabora RH da ispita da li su naše procedure kakve treba i da li je bilo zloupotrebe položaja, jer mislim da i zaključili smo svi zajedno, da zapravo u ovoj situaciji ne možemo tvrditi mi nismo to činili, a sve ukazuje na to da smo mi to činili. Zašto to govorim sada? Radi nekakve budućnosti. Treba li Zaklada, treba li i mi čekat ćemo to mišljenje pa tražimo mišljene i drugih eksperata pa željeli bih razgovarati na široj temi oko ovoga. Zapravo trebamo učiniti, što trebamo učiniti u budućnosti da osiguramo da članice i članovi organizacija civilnog društva imaju mjesta u takvim tijelima koja donose odluke, a da pritom budu postavljene procedure, da se tih procedura drži i da se gradi povjerenje, a ne da se zapravo ruši. Meni je jasno da se možda kroz cijeli ovaj proces zapravo srušilo povjerenje međusobno, a pitanje je što možemo učiniti da ga u budućnosti izgradimo. Eto, hvala.

 

 

Ovo je intervencija bila mrvicu duža, ali vjerujem korisna. I mislim da je dobro da i o takvim stvarima porazgovaramo i da će biti vremena u drugom dijelu rasprave. Bile su tri kratke replike i stvarno bih apelirao da budu kratke i da onda idemo na pauzu.

Prvo gospođa Jadranka Cigelj.

 

 

Ja se nisam javila za riječ, samo sam Vas htjela za vrijeme upozoriti da malo suviše ne širimo.

 

 

Vi ste Biljana spominjali partnerstvo. U Hrvatskoj se jako malo piše o civilnom društvu. Svima nama poznati kolega Josip Kregar je napisao sjajan tekst o partnerstvu Vlade i civilnog društva koji je nedavno u jednoj knjižici objavio HHO. Ovo što mi radimo, što je sjajno napravila Sanja, odnosno Forum civilnog društva, to je isto partnerstvo. Oni su stavili na dnevni red ozbiljnu raspravu kada je u pitanju tema koja se tiče njih, ne tiče se u tom smislu bitno Vlade.

Ovakva rasprava je, neki će se sjetiti, bila pokrenuta od naše organizacije poslije prve raspodjele sredstava koju smo imali preko Ureda za udruge. Znači nismo tu baš tako novi. I sada, Biljana, ako hoćete nešto više saznati o tome što je to partnerstvo, kako ga prakticirati, ja ću Vas upoznati s Lidijom Pavić ako ju ne znate. Evo hvala.

 

 

Evo ja ću vrlo kratko iz pozicije možda malo mlađe generacije, imam možda jedno desetak godina iza sebe. Uglavnom, htjela bih samo jednu stvar napomenuti. Prije svega, ako razmatramo civilnu scenu i uz to naravno civilne udruge, htjela bih samo reći da uopće atmosfera koja vlada nad civilnim udrugama uopće više nije upitna.

Dakle, svatko tko ikakve veze želi imati s nečim što se tiče civilnog pa tako i ljudskog, možda dostojanstvenog, pravednog, pita se hoće li biti dijelom nevladinih udruga. Dakle, danas je uopće jasno da nevladine organizacije imaju strašne veze s raznoraznim malverzacijama, novcima itd. tako da to prvo je jedna stvar, posebice što se tiče uopće htjeti imati veze sa Vladom. Pregovori s Vladom, dakle s nekolicinom ljudi koji uopće nemaju veze s onim o čemu se zapravo radi u pojedinim udrugama. Dakle, uopće ne moram nabrajati o kojim se stvarima radi, mi možemo samo reći ženska prava, ekologija itd. redovito se uvijek razgovara s onim ljudima koji su vrlo malo zainteresirani pak nekompetentni.

S druge strane, još bih samo nešto rekla vezano za financiranje međunarodnih nekakvih stiftunga, fondacija, itd. Htjela bih naglasiti da je to vrlo apsurdno, da se redovito događa to da se ti stiftunzi ili strašno neliberalni ili pak ultra desničarski ili pak imaju direktne veze s raznoraznim multinacionalnim korporacijama. Ne moram uopće navoditi, tu bih stala, samo bih htjela ipak pozvati sve članove i članice da se možda ipak malo zapitaju gdje im je zapravo mjesto u civilnim nevladinim udrugama.

Evo ga, možda preoštro, ali neka.

 

 

Mladenački revolucionarno pomalo, ako smijem reći. Još 5 minuta koncentracije i idemo na pauzu.

 

 

Sad stvarno vidim da sam stara. Ne mogu više biti tako revolucionarna iako pokušavam biti radikalna u količini pitanja koja postavljam sebi i svima oko sebe. Ja sam ipak zaboravila reći, i hvala Biljani što je rekla, stvarno mislim da se treba naglasiti i neću se složiti s tim da je Hrvatska imala uvezeno sto posto civilno društvo. I mislim da se i tu može raditi neka crta razgraničenja upravo onih koji su ušli u civilni sektor, odnosno organizacije zahvaljujući tome što su ih poticali donatori i onih ljudi i osoba koji izvorno, ishodišno su izašli iz profesija svoji, izašli iz prostora sigurnosti i ušli u prostor nesigurnosti zato jer su u nešto vjerovali. Budući da ja osobno spadam u tu kategoriju mislim nisam uvezena, autohtona sam, i nekoć sam bila revolucionarka.

I jedna stvar koju mislim da je jako važno reći, koju sam propustila, a mislila sam da će se javiti u raspravi, a to je pitanje obrazovanja, obrazovnog sustava u ovoj zemlji koji čini sve da mi upravo budemo i dalje nekakva čudna bića koja nitko ne razumije, koja kada Vi radite analize i istraživanja, onda se pokaže da je korupcija za građanke i građane Hrvatske jedan od najvećih problema. Jučer 8 ili 9 organizacija organizira tihi mirni mimohod antikorupcijski, slovom i brojkom bilo je negdje 30 osoba, 80, oprostite nisam bila, Gordan je bio. To je tragično da imate 80 osoba, a ljudi će i dalje pričati da ne prepoznaju aktivizam, da ne prepoznaju potrebu za uključivanjem, ne prepoznaju potrebu za barem podržavanje onih koji su digli glas u ime obespravljenih, da im se pridruže i mislim da je to jedan veliki problem o kojem trebamo svakako razgovarati.

I još bih samo htjela reći da treba sad ovu raspravu, hvala Katarini što je rekla ovo, međutim treba prepustiti…, ima dosta različitih mišljenja i stavova.

 

 

Tri stvari bih htio reći. Ja i dalje ostajem na tomu da je civilno društvo bilo uvezeno. Prvo, financijski. Ja to mogu reći jer sam osoba koja nije nikad dobivala novce iz tog sektora, a istovremeno sam dijelio jer sam bio dvije godine u poziciji da vodim Soros u Hrvatskoj, znam kako su stvari išle.

Ako hoćete primjer, pogledajte jezik civilnoga društva. To je sve puno nekakvih facilitacija  sličnih gluposti, tu uopće više nije jezik koji pripada ovoj zajednici, nego je uvezen. Organizacija je uvezena, termini su uvezeni. To ne znači da nisu bili ljudi koji su bili odavde autohtono motivirani. To je jasna stvar. Nismo mi dobili američke agente da vode nevladine organizacije, ali novac, organizacije i imidž su dolazili izvana. O tomu nema spora. Zašto? Zato što smo imali vlast HDZ-a koja je bila neprijateljska spram civilnog društva. Da budemo sasvim jasni, jer smo imali ne samo vlast, već smo imali opću socijalnu nacionalističku klimu protiv manjine svake vrste: etničke, spolne, rodne, svjetonazorske itd. To je prva stvar.

Drugo, napomena kolegi sasvim profesorska. Besmisleno je govoriti o javnim politikama, nema privatnih politika. To je naprosto besmislena sintagma koju su dvoje francuskih teoretika izmislili, kod nas je kao moda prihvaćena. Politika je ili javna ili nije politika, da kažem kao profesor.

Treće, što se tiče onog što je Katarina govorila. Sukob interesa je stvar imidža. Zamislite da sam ja najbolji, najugledniji, najpošteniji profesor na svijetu i da mi dođe kćerka na ispit, koja je najbolja studentica i dobije 5, to nije vjerodostojno. Ona je mogla imati najbolji odgovor, to naprosto nije vjerodostojno. Nisam ništa prekršio, ja sam je ispitao na najstroži način, ona je najbolje odgovarala, naprosto u indeksu moje kćeri, sa istim prezimenom, moj potpis ispod petice nije uvjerljiv. Dakle, radi se o imidžu. Tu se stalno zaboravlja da mi živimo u jednom tipu javnosti u kojem ja mogu biti potpuno čist, ali sam dao nekom tko mi je drag novce po najstrožim kriterijima, ali zna se da mi je ta osoba draga, ta ideja draga, i to ne može proći. I nitko ne smije za sebe vjerovati da je iznad sumnje, o tom se radi. Zato je meni nepovjerenje visoko kvaliteta nasuprot povjerenju i sumnja visoka kvaliteta nasuprot vjerovanju. Naš posao je da upravo budemo oni koji izazivaju nepovjerenje i koji počivaju na nepovjerenju. Ne na povjerenju, nego na nepovjerenju. I to je ono što nam mora biti posao ili zadaća ili poslanje, ako hoćete, i onda kada je riječ o sukobu interesa.

I još samo jednu rečenicu. Naprosto je skandalozno da postoji nešto što se zove Savjet za razvoj civilnog društva u kojem većinu čine ljudi iz vlasti. To je naprosto bezobrazluk i skandalozna stvar. To treba jasno reći. Em, ti ljudi pojma nemaju o čemu je riječ, em u tom Savjetu mogu biti ljudi iz civilnog društva, mogu biti ljudi sa sveučilišta, mogu biti parlamentarci, ali ljudi iz izvršne vlasti ne smiju biti u Savjetu za razvoj civilnog društva. Dok se to ne shvati mi zbilja živimo u Mezopotamiji.

 

 

 

Moj komentar se odnosi na prihvaćanje, njegovanje, odnosno kultiviranje konflikata. Ja mislim da je ovdje priča o metodologijama, isto tako otvorena. Što to znači kultiviranje konflikata, jel' to izražavanje različitih pozicija u urednom, sigurnom kontekstu, ili je to polarizacija koja je onako bučna, interesantna, koja okuplja oko sebe, naravno, kao i svaki magnet. Meni se čini, vjerojatno ima smisla, ja osobno vjerujem, jer sam imala i rezultate i negdje me vodi ta ideja da je vrlo važna investicija u savezništvo.

Naime, svi mi provodimo promjene, odnosno unosimo promjene u zajednici, i tu nam trebaju saveznici. U prvoj fazi bez obzira iz koje strukture, a na kraju nije ni bitno jer ti ljudi nekad su ulozi predstavnika civilnog društva, nekad se zaposle vlasti pa su malo nezaposleni pa su malo oko svog nekog pitanja angažirani kao aktivisti. Meni se čini da su važni saveznici koji će prepoznati da je taj angažman građana važan, koji će otkrivati način da ih negdje se probudi i da otvore mogućnosti stvaranja nekih novi sistema, nekih novih modela suradnje. U tom smislu za mene partnerstvo je vrijednost, u tom je smislu kulturna i pažljiva, oprezna komunikacija isto tako vrijednost, uz naravno postepeno unošenje tih promjena. Čini mi se da nakon što stvorimo povjerenje, nakon što stvorimo sigurnosnu sferu da će nam onda i polarizacija lakše ići i da će rješavanje konflikata se moći i na drugi način riješiti. Pritom mislim na osobne, direktne kontakte s konkretnim ljudima. Ne mislim pritom na javne istupe i zalaganja za određene stvari, to je malo više depersonalizirano. Mislim da je to u redu za mene, ali bi se založila za veliku pažnju rema ljudima koji su spremni učiti, koji su se otvorili, koji su znatiželjni, koji hoće. Eto, hvala.

 

 

Eto, zahvaljujem dvjema uvodničarkama i uvodničaru. Predlažem jednu pauzu od dvadesetak minuta i nastavljamo dalje prema rasporedu.

 

 

 

 

Evo, nastavljamo sa raspravom. Zahvaljujem se što Vas je ovako veliki broj ostao ovdje. Također se zahvaljujem što imamo priliku danas ovdje imati i predstavnike i predstavnice vladinih institucija, čuti ih što imaju za reći na ovu temu, i vidjet ćemo možda i kako će se Zaklada u tom smislu definirati, ne vjerojatno u potpunosti kao vladina institucija. Da ja ne duljim uvodno, siguran sam da ćemo imati i nakon ovih uvodnih izlaganja još vremena za kvalitetnu raspravu. Dajem riječ upraviteljici Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, Cvjetani Plavši Matić.

 

 

Hvala Vam lijepa. Ja Vas lijepo pozdravljam. Mi smo u pripremi ove današnje rasprave se dogovorili da ću se ja koncentrirati na jedan dokument koji je temelj suradnje između države i nevladinog sektora u Hrvatskoj. Radi se o dokumentu koji se tako i zove, «Program suradnje između Vlade i nevladinog sektora», koji je napravljen početkom 2000. godine, u kojem su vrlo intenzivno sudjelovali i svi predstavnici organizacija civilnog društva ili ako hoćete stručnjaci iz civilnog društva. Sudjelovali su ljudi iz lokalne samouprave, iz državne uprave, sudjelovali su ljudi iz privatnih ustanova, međunarodnih organizacija, znači svi oni koji su mogli željeli, htjeli doprinijeti stvaranju tog procesa. I ne samo dokumenta, nego stvarno i procesa. Znači, to što je nekih 6 do 8 mjeseci početkom 2000. godine napravljeno, u čemu je sudjelovalo preko stotinjak ljudi je dokument koji eto, živi sada već 4 godine i već u petu ustvari ulazimo. Mnogi će se sigurno složiti sa mnom, da je to dokument koji u nekim segmentima, mnogim segmentima ne živi, nego da je, kako u narodu kažu, mrtvo slovo na papiru.

Proces razvoja odnosa između države i nevladinog sektora može se gledati kroz 3 razine. Jedna je razina koja je vrlo niska razina ili jednostavna, ako hoćete, razina. To je razina informiranja. Znači, razina u kojoj država stavlja dostupnim i čini dostupnim informacije građanima i organizacijama civilnog društva. To su pravni bilteni, to su web stranice, to su razna priopćenja, znači jedna vrlo jednostavna razina komunikacije i suradnje koja je jednostrana. Druga razine suradnje ili u toj fazi razvoja je savjetovanje. Znači onog trenutka kada Vlada postane svjesna da je u obavljanju svojih poslova, te poslove ne može uraditi sama, da treba uključivati i druge stručnjake koji mogu doprinijeti razvoju društva. U tom trenutku počinjemo imati proces koji je dvosmjeran. Znači, u tim segmentima Vlada otvara, država, kako god hoćete, otvara mogućnost savjetovanja. Uzima stručnjake, poziva ih, daje im određene dokumente na uvid, moli njihovo mišljenje i dobiva povratnu informaciju.

Treća, najviša razina suradnje ili komunikacije između države i nevladinog sektora je ono što sam stavila i u ovom svom naslovu, to je to, aktivno sudjelovanje. Znači, to je trenutak, koji ne znam da li se na nacionalnoj razini tako često može dogoditi, ali sigurno se može dogoditi na lokalnoj razini, kada se jedinice lokalne samouprave potpuno ustvari odvajaju ili uključuju građane u stvaranje politika za razvoj zajednica u kojoj ti ljudi rade i žive. Kad gledamo situaciju u Hrvatskoj i taj dokument, koji smo eto zajednički stvorili početkom 2000.–te, koji je početkom 2001. na sjednici Vlade, koja je održana 4. siječnja 2001. prihvatili taj dokument i na taj način se svrstali u kategoriju vrlo naprednih zemalja koje su prihvatile takvu jednu platformu za suradnju, čak prije Estonije, koje je sada u EU, prije Slovenije, prije  Mađarske. Znači, napravili smo nešto što je bio sigurno jedan veliki iskorak u tom pomaku i u tom uređenju tih odnosa. I u tom dokumentu je vrlo jasno rečeno da je to okvir za suradnju, da to nije nikakav finalni dokument, da je to podloga za proces koji se mora dogoditi i da je to sigurno nešto što će trajati neko vrijeme. Znači, vrijeme od onoga jednostavnog načina komuniciranja koji se zove informiranje do ovog procesa koji bi trebalo biti okrunjeno aktivnim sudjelovanjem.

I Savjet za razvoj civilnog društva koji je tvoren 2002. godine u jednom dijelu svojih aktivnosti, svog mandata imao je i obvezu i mogućnosti u stvari da se bavi tim načelima suradnje i iskoristio e tu mogućnost početkom 2004. godine, kada je Ured, Savjet i Zaklada zajednički organizirali nekoliko foruma u regijama i kada smo pokušali razgovarati sa ljudima i vidjeti koliko je taj dokument živ, koliko on uopće održava situaciju koja je u Hrvatskoj i kako bi ga bilo dobro promijeniti. Bio je trenutak promjene vlasti, trenutak kada je Vlada bila otvorena za ovaj dokument, i dalje je i sigurno stoji iza ovog dokumenta, ali se htjelo čuti ustvari povratna informacija o tome kako to oživiti.

Istina je što je Sanja rekla u ovom uvodnom dijelu, prvom dijelu naše rasprave, da nikad nije održana godišnja rasprava o tome gdje smo. Što smo napravili, koliko smo dobrih stvari napravili, koliko je loših stvari napravljeno. Sigurno je da su neki od ovih načela iz Programa suradnje realizirani.  Znači pomaklo se, recimo u procesu financiranja, nije se više koncentriralo samo na jednogodišnje projekte, uvedeni su modeli višegodišnjih financiranja. Preporuke na žalost koje su tu date, da bi bilo dobro da tijela državne uprave koja se odlučuju davati sredstva organizacijama civilnog društva nemaju samo jednu osobu, nego da bi bilo dobro da imaju jedinicu koja se time bavi u ustrojstvu svoje organizacije. Na žalost to je negdje ispoštovano, negdje nije. Ispoštovala se i priča o sudjelovanju, interesantno je da je Vlada RH u svom poslovniku o radu stavila odredbu da je potrebno prije donošenja svakog zakona obaviti konzultacije s organizacijama civilnog društva.

Pitanje je, odnosno sada ova druga razina, koliko mi stvarno taj program suradnje konzumiramo, koliko je to stvarno životni dokument. Ono što se meni čini da je interesantno i ja sam osobno bila zajedno sa ostalih stotinjak ljudi uključena u ovaj proces stvaranja ovog dokumenta, čini mi s eda je naša prednost bila ta što nismo htjeli zabetonirati ovaj dokument i reći idemo sada u Sabor, i neka Sabor usvoji ovaj dokument i to će biti obvezujući dokument. Htjeli smo da se proces dogodi, da se počne o partnerstvu, možda je partnerstvo kriva riječ, mislim je bolja riječ suradnja, da se o suradnji počne razgovarati na lokalnoj razini, da ljudi prepoznaju te mogućnosti, da prepoznaju kapacitete, prednosti jednih i drugih i da počnu stvarati te programe suradnje na lokalnoj razini. Onda kada bi se to dogodilo i to se sada na svu sreću i događa, ideja je bila da se onda sa specifičnostima pojedinih regija, sa specifičnostima pojedinih oblika suradnje ide prema Saboru i kaže to je naš model, to je model koji u Hrvatskoj može i treba zaživjeti.

Ono što je ohrabrujuće u cijelom tom procesu je da se u međuvremenu stvorilo desetak lokalnih programa suradnje. Dobar broj gradova, dobar broj županija počeo je razmišljati o tome kako urediti te odnose između nevladinog sektora, odnosno lokalnih udruga i svojih jedinica lokalne samouprave. I to mi se čini da je doprinos tom procesu, da stvarno imamo mogućnost da nakon nekog vremena, možda je to i ova godina, možda možemo stvarno početi razmišljati o tome da se treba napraviti evaluaciju ovog dokumenta, što smo mi i htjeli na ovim regionalnim forumima udruga. Htjeli smo čuti od ljudi koji rade na terenu koliko je ovo uopće nešto što razumiju, nešto što bi htjeli, nešto što je adekvatno potrebama u Hrvatskoj i da se sa tim ide dalje. I koliko ja znam, Savjet je to vrlo ozbiljno shvatio i čak je na jednoj radionici koja je održana u Trakošćanu bilo govora o tome kako primijeniti to što smo čuli od ljudi sa terena u ovaj dokument. Što to predložiti Vladi da se promijeni, što je to što je ključno da razvijemo tu suradnju i ono što je profesor Bežovan prije rekao, da ne može doći do jedne službenice u ministarstvu, da ne ože ostvariti taj kontakt, da ne može ostvariti suradnju, to se događa i sa druge strane. Vrlo često možemo svjedočiti da organizacije civilnog društva vrlo aktivno sudjeluju u promjeni nekih propisa koji su izravno u djelokrugu onoga područja gdje oni djeluju. Znači, ako djeluju, ne znam na problemu ljudskih prava, prava djece, oni će se sigurno zalagati za te segmente zakonodavstva da se promijene.

Kada govorimo o važnim strateškim dokumentima vezanim za razvoj sektora, onda je taj interes puno manji. Kada se stvarao ovaj program suradnje, inicijativa koju je tada pokrenuo Ured za udruge na osnovu programa rada tadašnje vlade, želeći implementirati i stvoriti praktičnu mogućnost implementacije onoga što je Vlada zapisala u svom četverogodišnjem mandatu da će napraviti, vezano za suradnju civilnog društva. Kada smo mi tu informaciju, sa inicijativom da se stvori jedan takav dokument poslali na 16 000 adresa udruga, vjerovali ili ne, dobili smo jednu jedinu povratnu informaciju. Jedna jedina udruga je poslala svoj komentar na to dali to treba, ne treba, dali su svoj stav oko te inicijative. Idući korak je bio da smo angažirali, odnosno zamolili, pozvali sve organizacije koje imaju, koje su uključene u mreže kako bi mogli tu informaciju dalje proširiti na što je moguće veći broj organizacija. I tako je stvoren taj tim, malo po malo. Sastajali smo se u raznim prostorima raznih udruga, od GONG-a, Muzičke omladine, Caritasa i 6 mjeseci se vrlo intenzivno radilo na tom dokumentu i taj dokument je nastao. Ali, prvotno, interes u stvari se nije pokazao.

Tako da kada govorimo o tome koliko smo nekad otvoreni ili zatvoreni za suradnju, onda mislim da to možemo reći i za jednu i za drugu stranu. Nekad netko može iskritizirati ovu ili onu stranu na ovaj ili onaj način, ali mislim da je ono što je jako bitno je da pokušamo razmišljati o tome da ne govorimo o suprotstavljenim stranama. Ja ne bih govorila da mi moramo pričati o sukobu, mi možemo govoriti o prostoru za raspravu, o prostoru za kritiku. To mi se čini da je nešto što svakako može i mora biti ovom odnosu između vladinog i nevladinog sektora. Ali, ako ćemo stalno govoriti o sukobu, onda ćemo imati isto priču koju imamo sa konotacijom nevladine organizacije, znači one koje su protiv vlade. Negdje mislim da u cijeloj ovoj našoj priči koja se događa u Hrvatskoj moramo pronaći mogućnost, želju i volju i prostor da pronađemo adekvatne načine suradnje, i da se pomaknemo od ovog osnovnog i jednostavnog načina suradnje koji se zove informiranje, i da se barem približimo prema onom koje se zove savjetovanje, i da uvažavamo kompetencije i važnost ljudi koji djeluju u jednom i u drugom sektoru. Evo, toliko od mene, hvala.

 

 

Zahvaljujem i predložio bih da odmah idemo dalje. Dajem riječ sljedećoj uvodničarki, predstojnici Vladinog ured za udruge, Jadranki Cigelj.

 

 

Kako sam dugo godina radila isto u nevladinoj organizaciji, vodila je, mogu Vam reći da kad čujem ono predstojnica, ja se okrenem da vidim gdje je to i tko. Međutim, bez obzira, evo danas sam već 3 mjeseca, u stvari već od 3. siječnja predstojnica Vladinog ureda za udruge, što ja kažem često i nagrada mi je što je netko prepoznao moj rad, ali bojim se neki put da je i kazna u što sam sve ušla. Ušla sam u materiju koju dobro poznajem, po struci sam i pravnik, tako da mi je to ustvari i blisko, ta regulativa koja bi trebala doprinijeti demokratizaciji našeg društva. Smatram da je ključna uloga civilnog društva, odnosno organizacija civilnog društva upravo je doprinos demokratizacije u društvu.

Razvoj pluralizma također, i ne bih se složila sa profesorom Puhovskim da smo uvezli civilno društvo, mi smo uvezli sredstva i stručnjake koji su pomogli da se razvije i da se dođe do ove razine danas. Civilno društvo, iako u povojima, ipak je postojalo, a o tome govore mnogobrojne organizacije koje danas, u većini slučajeva još uvijek, egzistiraju. Kažem egzistiraju zbog toga što su financije veliki problem, a i mnoge organizacije koje su bile, obavile su svoje djelatnost i nestale.

U hodu sam promijenila, iako moj naziv je bio radni naslov «kuda ide civilno društvo», odlučila sam Vam ispričati što sam zatekla, a tada sami odlučite kuda ćemo krenuti. Vladin ured, Vi znate, da je trebao prestati sa svojim radom, došlo je do preokreta, uslijed pritiska brojnih organizacija civilnog društva i djelovanjem delegacije Europske komisije. Zaključilo se kako to tijelo, upravno tijelo trebalo bi opstati, zadržati jednim dijelom svoju ulogu, ali se regulativa kojom se uređuje rad tog ureda, na žalost nije promijenila.

3. Siječnja ušla sam u ured u kojem je radio samo jedan djelatnik i to na određeno vrijeme, zatekla gomilu predloženih, načetih i negdje u stranu gurnutih dokumenata. Iz razloga, ne želim kritizirati prethodnike jer su odradili jedan lavlji dio posla iz razloga što se u to vrijeme, 1993. godine javila u stvari temeljna ideja za razvoj civilnog društva kroz funkcioniranje Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Netaknuta ovim malim incidentom koji se dogodio, ja to zovem u raspodjeli sredstava, mogu Vam reći da sam objektivno prišla i tom problemu, a gurnuli su me u to udruge koje su bile nezadovoljne sa raspodjelom sredstava, a ja im nisam mogla reći kako sam nezadovoljna onim što sam našla. Dvije godine se radilo na nacrtu, odnosno prijedlogu nacrta strategije za razvoj civilnog društva, koju smatram i dalje temeljnim dokumentom na osnovu kojeg i iz bi trebali proizaći i svi dokumenti i sva pravna regulativa koja bi olakšala rad svih nevladinih organizacija.

Razmišljajući kako su golema sredstva za to izdvojena na poziciji ureda i u to se javio gospodin Bežovan kojem sam duboko zahvalna i riješio dilemu pravnika kako ne smijem potrošiti novce bez javnog natječaja. Dozvolit ćete, ako je 2 godine stajao taj prijedlog nacrta ja sam sebi dala slobodu, sazvala članove Savjeta koji predstavljaju tijelo uprave, računajući na to kako će podržati me da se oslonim na zakonske propise, a to je sredstva iznad 200 000 da podliježe javnom natječaju. Smatrajući da nisam dovoljno kompetentna da o tome odlučujem, konzultirala sam i mnoge organizacije civilnog društva i zaključila da to ide na javni natječaj i da se provede rasprava po istom nacrtu. U isto vrijeme naišla sam na predloženi zakon o volonterstvu, kao pravnik ponovno sam se zapitala što znači riječ volonter i stavila to u drugi plan i potražila u središnjem državnom uredu kodeks pozitivne prakse čiji prijedlog je bio gotov. Priča se kotrljala dalje. Pukla je komunikacija između Zaklade, na žalost, za razvoj civilnog društva koja od 18. ožujka nosi status tijela javne vlasti i Vladinog ureda za udruge. Negdje je pukla, što često puca i među organizacijama civilnog društva. Ja sam to iznijela i na Savjetu, Savjet je u tom dijelu se složio kako 2 institucije koje su 2 poluge koje trebaju olakšati rad civilnog društva moraju profunckionirati. U ovom slučaju, poluga koja se zvala Vladin ured za udruge stala je možda malo suviše na jezičak Vlade, ureda, koji je prevagnuo prema udrugama za koje smo smatrali i ocijenili da možda nespretnošću, prvim koracima, jer Zaklada radi tek godinu dana, ne uzimajući za zlo, da ipak su oštećeni u dijelu koji se zove poštivanje pravila postupka u dodjeli natječaja. I tu je možda pukla komunikacija, jer svi smo od krvi i mesa.

Ne želeći stavljati se ni na čiju stranu, ured je predložio dopredsjednici Vlade da se iznađe mogućnost čak i dodatnih sredstava jer još nisam imala uvid u kompletnu sliku financijskog poslovanja, i da se organizacijama za koje smo smatrali kako bi trebale nastaviti raditi, ne prositi i dalje izvana donacije, nego nastaviti raditi pomoću sredstava državnog proračuna, kako bismo trebali pomoći u cilju njihovog opstanka. Ako Vam kažem da od 26 000 organizacija civilnog društva na koje smo naišli, otprilike, a čak ih je i više, već prelazi 30 000, to vjerojatno i gospođa Matić zna, je više od 10 000 za koje se skoro više uopće ne čuje. Ured je jednu od svojih aktivnosti usmjerio sada na prikupljanje konačno svoje baze podataka oformljivanje i prikupljanje podataka od registra središnjeg i od zavoda za statistiku, da vidimo koje udruge i da ih podijelimo po djelatnostima idući u cilju pristupa, javnog pristupa informacije svima.

U zadnje vrijeme u medijima ste čuli, Vladin ured traži i podatke o financiranju udruga. Ne traži samo radi toga, traži da konačno bude javno podastrto putem web stranica ureda koliko sredstava se izdvaja kome, koji su kriteriji, za koje programe i da se evaluacija provede, a da se to sve vrati ponovno u nadležnost ureda što se tiče nadzora raspodjele sredstava koja potječu iz državnog proračuna, javnih izvora i igara na sreću. U ovom slučaju nespretnošću, nekim malim propustom, nemarom na poziciji Vladinog ureda za udruge koji je transfer novca, trenutačno se nalazi prve dvije tranše koje bi trebale ići prema Zakladi, jer se zakasnilo sa dopisom, 5 milijuna kuna. Ja računam nimalo loše, ali računam koliko je organizacija moglo koje danas moraju ugasiti svoje hladne pogone, moglo funkcionirati sa tih 5 milijuna kuna. Tih događaja se događa, možda postoji što nismo naučili na demokratski dijalog, što nismo naučili na riječ isprika, to je najteže. Ukoliko sam koga danas povrijedila, ja se ispričavam, ali sam poznata po otvorenosti. Ne želim preći svojih 7 minuta, koje sam obećala gospodinu Tinu Gazivodi, ali Vam obećavam odmah u cilju demokratizacije i pristupu javnosti informacijama, što se događa naći ćete, a već i nalazite na web stranicama Vladinog ureda, sve do moje smjene. Hvala Vam lijepo.

 

 

Zahvaljujem gospođi Cigelj i dajem riječ zadnjem uvodničaru u ovom dijelu, gospodinu Luki Mađeriću, predstojniku Vladinog ureda za ljudska prava. Izvolite.

 

 

Evo, hvala lijepo Tin, pozdrav svima ovdje prisutnima. Ja ću pokušati biti još kraći od mojih kolegica i htio bih na početku samo razriješiti ovu enigmu o broju udruga jer su se tu spominjali različiti podaci od 20 do 30 000 tako da je, evo na današnji dan registrirano u registru udruga 27 293 udruge.

Ja ću Vam malo govoriti o nekim svojim aspektima, znači koje sam isto tako, znači u vezi suradnje s civilnim društvom s kojima sam se susretao kao predstojnik Ureda za ljudska prava. Znači, Ured za ljudska prava od 2002. godine organizira natječaje za financijsku potporu projektima i programima organizacija civilnog društva. 2002. i 2003. Su se ti natječaji odvijali u suradnji s Uredom za udruge, dok je 2004. radi decentralizacije cijelog ovog sustava, Ured za ljudska prava sam provodio natječaj i normalno sam je posebno uz pomoć radnih skupina odlučivao o tome kome će i u kojem iznosu pripasti financijska sredstva. Znači, sav taj posao u organiziranju natječaja i nije tako jednostavan budući da ono što je potrebno naglasiti, tu se isto tako javljaju različiti interesi koji u puno slučajeva nisu baš ni potpuno fer, ni potpuno transparentni tako da i mi, znači tijelo koje organizira taj natječaj smo isto tako vrlo često podređeni određenim utjecajima i pokušavanjem manipuliranja, a i pokušavanjem određenih pritisaka na nas, što isto tako govori o zapostavljanju određenih kriterija koji bi trebali dominirati u organiziranju tih natječaja.

Ono što je važno istaći je da su ti natječaji kao i svaki drugi natječaji, znači da tu postoji diskreciono pravo ili čelnika određenog tijela ili radne skupine koja je formirana u tu svrhu da odluči na temelju unaprijed zadanih kriterija kome će pripasti određena financijska sredstva i tko će biti pobjednik na određenom natječaju, što u određenim slučajevima jednostavno ne nailazi na jedan odjek prema korisnicima, odnosno onima koji su aplicirali na taj natječaj. Međutim, to je onaj jedan drugi aspekt s kojim ja sad ne bih htio puno gnjaviti, isto tako, ono važno što je danas, i što smo čuli u prethodnim raspravama da jednostavno Vlada nedovoljno ulaže u razvoj civilnog društva, odnosno u financijsku potporu. Mislim da tu ne treba samo govoriti o sredstvima koja su uložena, nego jednostavno da moramo uzeti raspon tih sredstava sa okolnostima u kojima živimo. Znači, svi bi mi vrlo rado imali i veće plaće i veće mirovine i veće školarine, međutim, to je takva situacija da jednostavno nemamo to.

Prema tome, ja mogu reći, po okolnostima u kojima moj ured radi, da mi otprilike 30% cijelog svog proračuna dajemo za financiranje projekata i programa civilnog društva. To znači, evo da govorim u brojkama, jer vidim malo da svi ovdje danas imaju problema kad se treba govoriti o konkretnim činjenicama, Ured za ljudska prava ima godišnji proračun 4 192 000 kn, od toga se ove godine namjerava potrošiti za financiranje udruga 1 450 000 kn.

Danas sam isto tako htio govoriti malo o ovim drugim aspektima, budući da su ovdje prije mene govorile osobe koje imaju više iskustva u ovom području. Međutim, mene je isto, kao pravnika, ovdje zainteresiralo mnogo stvari na ovom području. Ono što sam prvo uočio, je jednostavno nedostatak vizije stvarno u kojem bi pravcu razvoj civilnog društva trebao ići. Evo ja sam tu slušao sve govornike, nitko mi nije odgovorio niti približno na to pitanje. Tu je bilo navedeno da su obično ljudi, koji su obično u tijelima državne uprave nedovoljno senzibilizirani, nedovoljno educirani u tim stvarima, ja se slažem. U državnoj upravi i pravosuđu ima svega i svačega, ljudi kojima se ne da baviti takvim problemima, kojima to nije prioritet, niti žele, niti su dovoljno senzibilizirani. Isto mi se čini da i u, možda je ovdje svetogrđe reći tako nešto, da i među samim organizacijama civilnog društva apsolutno ne postoji određena vizija gdje bi trebalo ići, na koji način bi se trebalo uspostaviti kriterije i zapravo koji je cilj razvoja civilnog društva, u kojem smjeru bi se on trebao odvijati. Mi imamo ovaj program, ja sam ga pregledao. To je program, ono što se kaže, kao i svaki drugi, popis opće određenih i općenitih ciljeva, međutim, koji je jednostavno ne nameće nikakve obaveze korisnicima. On nameće određene obveze tijelima državne uprave, ako se može reći, ali tu čak nisu ni istaknuti krajnji nositelji aktivnosti u tom području.

Isto tako, ono što me je isto posebno začudilo, da nitko se nije sjetio na jedan termin koji su mnogi narodi već ranije uveli, a to je termin neke kodifikacije, unifikacije pravnih propisa. Mi imamo tu programe, kodekse, uredbe, sve različite pod zakonske akte, imamo Zakon o udrugama. Zakon o udrugama, onaj koji malo se bolje razumije u pravo, to je precrtani zakon o trgovačkim društvima, znači koji se ne odnosi na određenu kategoriju i koji nema puno veze sa civilnim društvom. Znači, tu su uspostavljeni određeni kriteriji, određene procedure, kako treba formirati proceduru upisa, međutim tu se vrlo malo govori o onome što je po meni potrebno, budući da su tu određene posebno senzibilizirani pravni subjektiviteti, o načinu financiranja, o određenim odnosima u tom financiranju, o projektima, procesu evaluacije koji budu, vrlo često niti nemamo. Prema tome, po meni to sve je jedan veliki propust koji apsolutno treba ispraviti. Osim toga, vidio sam i ove preporuke Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine, mislim, kodeks je, koliko sam ja vidio, jako dobar, ali kodeks je zapravo, svatko onaj koji se bavi ocjenjivanjem, odnosno provođenjem ovih financijskih projekata i natječaja će vidjeti da je to zapravo stara stvar, da to u svakom natječaju, koliko je to, ovih 10 točaka koje su navedene u kodeksu, postoji i u svakom natječaju koji se provodi u okviru tijela državne uprave. To je, taj kodeks neće ništa promijeniti. On je dobar, i mislim hvalevrijedan potez, međutim on niti nameće bilo kakve obveze, niti nameće bilo kakve sankcije, niti će bilo što uspostaviti na ovom području. Na primjer, Odbor za ljudska prava je donio jednu preporuku kako je to jedan od najvažnijih akata koje treba napraviti. S tim kodeksom koji je hvalevrijedan i koji treba uspostaviti određene kriterije, međutim mislim da se ništa neće dobiti dok se ne napravi jedna jasna strategija što se želi napraviti i dok se ne uspostavi sustav i jedan, određeni pravni propisi koji će se izvršiti jednostavno uspostavom tog sustava.

Drugo, mislim da jednostavno ćemo loviti u mutnom i da će svaka vlada ili svako tijelo donositi svoje standarde, a mislim na kraju krajeva znamo koliko imamo problema sa provedbom samih zakona koji su uspostavljeni, a kamoli sa poštivanjem i provedbom standarda. Evo toliko od mene.

 

 

Zahvaljujem gospodinu Mađeriću. Evo imamo i najnoviji podatak o 27 293 udruge, neki su, ja mislim…

 

 

To je 630 na 100 000 stanovnika, nismo to mjerili…

 

 

Hajmo se ipak držati nekih formalnih okvira. Siguran sam da će nakon ovog drugog dijela biti nastavak rasprave u još neformalnijem obliku. Tko se javlja za riječ? Ja ću bilježiti. Naravno kad se govori o tom kodeksu, bilo je na Saborskom odboru, to je nešto što se ipak osjećam slobodnim sad reći, ja mislim malo i krivih shvaćanja u smislu kad se govorilo kodeksu dobre prakse, onda se često govorilo o ovoj važnosti da se napravi distinkcija između udruga koje, tih 27 000 sportskih društava, itd. i onih koji rade za opće dobro. To su dva kodeksa, nekako su se miješala u raspravi, ali samo jedan usputni komentar budući da sam bio na toj tematskoj sjednici Saborskog odbora. Suzana i Sanja, bilježim dalje tko se javlja.

 

 

Suzana Jašić iz GONG-a. Prvo, Katarina je već pitala nešto što mislim da možda dio vas pita kako tračevi vrlo brzo kreću, htjela bih reći da nisam baš razumjela dio gospođe Jadranke Cigelj vezano za sredstva. Možda, da ne bih krivo shvatila, mi nemamo pojma o tome, nismo dobili nikakva sredstva od Vlade. Jer smo već čuli da smo dobili sredstva od Mikšića i tako pa čisto da demantiram špekulacije, imamo vrlo transparentne i izlistane sve donatore.

Također, potičem bilo kakvo rađenje registra, jer me užasno nervira ovo 27 000, 30000, radi se o neprofitnim pravnim osobama. Mi znamo da u to ulaze i kulturno umjetnička društva, sportska društva, vatrogasci, pjevački zborovi, sportska društva itd. Ja bih htjela, doista ozbiljno znati koliko ima udruga koje se bave nečim što mi volimo nazivati vrijednostima iz članka 3. Ustava, dakle nas, u biti koji ne nastupamo i ne plešemo, nego doista radimo nešto i borimo se za određene vrijednosti. Ja doista ne znam jeli nas ima 500, 5000, 15000, ali čisto bih voljela da se prestane u javnosti izlaziti sa brojkom od 27 000 ili 30 000, jer to uvijek dovodi do reakcije građana, aha ima ih 30 000, sigurno ih ne bi toliko bilo da nemaju neki interes i zapravo se zamagljuje cjelokupan rad i sve ono što mi želimo postići.

Gospodin je rekao da mu se čini da nema vizije..

 

 

Ne, ja nisam čuo nikakvu viziju…

 

 

Dobro, ja ću Vam reći nekoliko stvari. Prvo, vidim Zakladu kao neovisno tijelo koje raspisuje natječaje, koje sufinancira udruge, vidim Ured za udruge kao link između civilnog društva i vladinih institucija. Svi znamo da nas ima puno, da Vlada često nema vremena udovoljiti zahtjevima za sastancima itd., ja Ured za udruge vidim tu, dakle, jedno sindikalno mjesto koje bi zapravo povezivalo, ponekad i mirilo, urgiralo među udrugama i državnim institucijama.

Htjela bih da me ne gledaju kao neprijatelja Hrvatske svaki put kad nešto kritiziramo ili kad ukazujemo na nešto. Na žalost svaki put kad se vlast promijeni, mi moramo iznova dokazivati što smo, tko smo, što radimo i itd. i godinu do dvije moramo graditi odnose sa onim institucijama s kojima smo već izgradili odnose.

Želim da postoji jasan pravni okvir za udruge, ne da se mi pitamo da li se uredba Hrvatske narodne banke odnosi na nas ili ne i da država pravnim okvirom pokaže da cijeni i potiče nevladine udruge, a ne da zapravo imam dojam ne da ih ne potiče, nego da ih ne razumije i ignorira, i da zapravo mi nemamo nikakve beneficije zbog toga što smo neprofitni, zbog toga što smo sposobni naći donacije, uvesti ih u Hrvatsku, zaposliti građane RH, plaćati poreze i prireze itd. Dapače, mi trebamo biti motivirani da to što više radimo, jer iako sredstava u Hrvatskoj ima, ima ih također i vani. Ne vidimo razloga zašto Hrvatska ne bi htjela da svi ti silni euri dođu u Hrvatsku.

Također, htjela bih da postoje jasni kriteriji kod dodjeljivanja sredstava i to i za male, srednje i velike udruge, kao što su postoje male, srednje i velike firme. Također postoje nešto što se zovu nacionalne udruge, lokalne udruge, kriteriji ne mogu biti isti. To ne govorim iz osobnog interesa, GONG može sutra mislim, na kraju krajeva postati jedna vrlo mala udruga sa 2 ili 3 zaposlenih.

Također, htjela bih da nam se ne šalju inspekcije svaki put kad dignemo neki glas i da mislim, recimo država ne rješava s nama svoje probleme tako što nas nije u stanju pokrivati ni 5% onoga što radimo, a da isto vrijeme 2001. traži da svi ljudi koji rade u GONG-u budu zaposleni na neodređeno ili određeno pod ugovorom, a da pritom mi ne znamo kako ćemo isplatiti niti honorare, a kamoli plaće. Htjela bih da kada dođe inspekcija, ne znam, porezna ili financijska ili devizna inspekcija da mi doista jasno znamo koji su to propisi na koje se odnosi naše poslovanje jer se svaki put izmisle novi propisi. Htjela bih znati da li se zaštita na radu odnosi na rad neprofitnih organizacija ili ne, jer informaciju nismo dobili, a čekamo inspekciju rada, inspekciju zaštite na radu. Dakle, ne očekujmo da država snosi naš hladni pogon, da nam netko isplaćuje plaće, ne znam kakvu suradnju s nama tako da nas tretira kao nešto što je vrijedno i poželjno, a da pritom, da znamo pravila.

 

 

Očito je da Suzana Jašić i ja nismo bez veze u Forumu civilnog društva, tako da ne moram iste stvari ponavljati. Ja sam htjela samo kratku repliku.

Prva stvar, isto tako, da mislim je i Vlada imala prilike dodijeliti ta sredstva od 5 milijuna kuna, za to ja prvi put čujem budući da mi nemamo plaću već neko vrijeme jako bih se razveselila da smo dobili i kunu od toga, a nismo dobili ništa.

I s druge strane me jako čudi da gospodin Mađerić sada kaže da nije vidio nikakvu viziju, dakle i Žarko Puhovski i ja nekoliko puta smo spomenuli Ustav i članak 3., ali sam ja jedino postavila pitanje.., ja imam vrlo jasnu viziju i organizacije s kojima surađujem kamo želimo stići, ali smo upravo govorili o tome da ne možemo same stići do toga cilja, ako nemamo čitav kontekst koji želi i sve silnice barem ili većinu silnica koje žele isto tamo otići. I nije mi jasno kako niste čuli iz naših izlaganja kamo mi to idemo, ako smo rekli, ako želimo biti glas marginaliziranih skupina, ako želimo biti glas onih koji nemaju glasa onda mislim da je bilo jasno kamo mi hoćemo.

 

 

Zahvaljujem. Evo imat ćemo reakcije, evo gospođa Cigelj prvo pa onda gospodin Mađerić.

 

 

Evo ja ću odmah ispriku dati ako ste krivo razumjeli. Ja sam pokušala…. nikakva sredstva. To je bila samo mogućnost koju sam ja tražila, i je. Što se tiče ovih 5 milijuna koji su i dalje na poziciji Ureda, to je samo se rok nije ispoštovao u kojem se mora podnijeti zahtjev, jer na poziciji Ureda je predviđeno za financiranje Zaklade i raspisivanje natječaja iz državnog proračuna 10 milijuna godišnje. Dovoljno je jedan dan i Ministarstvo financija tada ne isplati, ali to ne znači kako neće i to je na jedan način i razlog zašto Zaklada vjerojatno dosada nije išla u daljnji natječaj, jedan od razloga. Samo dolaze sredstva iz igara na sreću i tu obično bude isto tako, nalazi se na poziciji, morate paziti na vrijeme, dogodi se greška. Evo, dogodila se greška, Zaklada je poslala ravno u računovodstvo koje je danas vratilo Uredu za udruge jer bez mg potpisa ta sredstva ne mogu ići. To je dovoljno da napravi jednu sliku i da jedna riječ krene naopako, informacija iz Ureda nestručno i dogodi se cijela buka.

Što se tiče registra, registar će biti i ja se nadam u dogledno vrijeme, i gdje će se izdvojiti vatrogasna društva, muzička društva, filatelistička društva od udruga koje ćemo nastojati isto po djelatnostima. Nedavno u neformalnom razgovoru sa predstavnicom Baba, gospođom Sarnavkom, dobila sam jedan prijedlog koji sam sa zadovoljstvom prihvatila i evo ja ću Vam ga obznaniti: Ured za udruge će organizirati javne rasprave po djelatnostima sa udrugama koje su na sceni civilnog društva danas, koje će iznositi svoja mišljenja koja ćemo pretakati uhodu u nešto što bi trebalo biti stvarno, konačno strategija razvoja civilnog društva i to svaki iz svoga dijela, i dopunjavati institut ili znanstvenike ili grupu znanstvenika ili jednog znanstvenika koji će biti koordinator i raditi na strategiji koja je osnovni element.

Sve ostalo slažem se sa gospodinom Mađerićem, mi imamo regulativu, međutim moram Vam nešto još reći što se mnogima neće dopasti. Država je koliko toliko donijela pravnu regulativu, osnovala 2 institucije, to je Nacionalnu zaklada u Ured za udruge koje bi trebale biti u službu Vašu.

Ured za udruge, kao nova predstojnica, vidim kao servis civilnog društva i most prema Vladi, artikulanta ustvari, želja i htijenja i potreba civilnog društva. Mislim da ovaj ovdje skup je napravio jednu javnu raspravu i doveo do toga da se konačno začne demokratski dijalog koji sučeljavanjem svojih stajališta može iskristalizirati nešto kvalitetno i potaknuti nas na bolju komunikaciju između tijela uprave, predstavnika tijela vlasti, u ovom slučaju Zaklada je u dvojakom i Vas. Ali, to nećemo ukoliko budemo svaki puta išli na medije, javnost itekako je potrebna, ona je jako dobar korektivni medij.  Mediji su tu vrlo dobri, jer alarmantno počnu djelovati za onoga tko hoće misliti. Međutim, isto tako je stvar i organizacija civilnog društva, kako se plasiraju u svojim istupima prema javnosti, i tada dolazi do negativne konotacije kod šire skupine ljudi i dolazi do informacija da GONG ima novce, da Zaklada sjedi na novcima, da netko ne dozvoljava novce, da je netko protiv nečega. To bismo trebali upravo organiziranjem okruglih stolova, što ja pozdravljam ovakav jedan tematski skup u buduće vrijeme riješiti. I, evo Ured će krenuti prvi i prvi će krenuti upravo sa udrugama za ljudska prava, iz razloga što se Uredu u poštivanju kandidacijskog postupka za predstavnika udruga za ljudska prava dogodilo da ga je Ženska mreža prozvala, iako je kandidacijski postupak u cijelosti ispoštovan, kakav je bio i ranije, preuzeti model je potpuno isti. I zaboravilo se kako je predstavnik koji je dobio najviše glasova član uprave udruge nezaposlenih, u kojoj sjedi preko 50%, na žalost žena, i sigurno će znati zastupati interese oba roda i oba spola. Za 9 mjeseci prestaje mandat ovom Savjetu i tada ćemo u tom vremenu od 9 mjeseci utvrditi nova pravila na prijedlog predstavnika civilnog društva, koja bi bila dovoljna i dostatna za pravovaljani i zadovoljavajući kandidacijski postupak za članove.

 

 

Gospodin Mađerić, izvolite.

 

 

Mogu ja sam malo. Evo, ja bih se samo ispričao gospođi Sanji, ako je ona shvatila da sam se na nju, da se na nju odnosila ova moja rečenica da nemam nitko viziju što treba napraviti. Ja sam se više referirao, ispričavam se ako sam krivo shvaćen na prvotnu viziju. Znači, tu su se svi referirali na određene općenite ciljeve; međusobne kontrole, zajedničkog donošenja odluka, neposrednog utjecaja. Međutim, nitko nje objasnio ono što je najvažnije, kako doći do toga. Eto, to je to. Inače stvarno ništa, slažem se apsolutno sa svim onim postavkama koje ste Vi rekli u svom izlaganju.

 

 

Cvjetana izvolite.

 

Ja bih se samo htjela nadovezati na onu priču legislative koja regulira djelovanje organizacija civilnog društva. Mislim da mi prolazimo kroz istu fazu koju su prolazile tranzicijske zemlje koje su negdje par koraka ispred nas. Svi su oni negdje imali isto tako i zakon o udrugama i zakon o nekim drugim neprofitnim organizacijama, specijalne zakone za pojedine vrste udruga.

Ono što očito nama sada u ovom trenutku fali nije problem sa Zakonom o udrugama. Zakon o udrugama je prošao vrlo strogu europsku ekspertizu i on je stvarno jedan liberalan zakon i mislim da on ne bi trebao pretrpiti neke bitne promjene i čini mi se da onaj zaključak, ja sam pokušala to argumentirati na Saborskom odboru za ljudska prava, da ne bi trebalo dirati u Zakon o udrugama u smislu da se u njega treba inkorporirati tko radi za opće dobro, a tko ne. Zakon o udrugama je samo interpretacija zakonska ustavne mogućnosti i prava građana na udruživanje. Ne može se u tom zakonu govoriti da li ste Vi za opće dobro ili niste. Vaše je pravo da se udružite, a sa nekim drugim dokumentima mi moramo regulirati tu razliku i onda u tom dokumentu i omogućiti drugačiji tretman u poreznom sustavu, pristupu novcima javnim. Znači, to mora biti sasvim jedna druga priča.

Ured za udruge je napravio 2001. godine prvu analizu registriranih udruga u Hrvatskoj. To je jedna mala, jedan list A4, tamo se onda vidjelo, bilo je registrirano 19 tisuća i negdje 700 ili 800. Tamo se iz onog jednog grafičkog prikaza vrlo dobro moglo vidjeti da je skoro 70% organizacija u ovom segmentu kulturno-umjetničkih društava, sportskih društava, gospodarskih komora, što god hoćete. Ono što mi u stvari ne smatramo onim što bi trebalo biti civilno društvo u užem smislu. Tako da, kada se radi registar, mislim da registar bez tih kriterija tko ulazi u tu kategoriju neće u stvari biti potpun. Tako da mislim da nam sada predstoji nešto što su i druge zemlje radile; napravile su zakon o neprofitnim organizacijama, napravile su zakon o djelatnosti općeg dobra. Koliko god to možda bilo prikladno našoj zakonodavnoj tradiciji, mi moramo pronaći kako, model koji će nama najviše odgovarati, kako god će se to zvati. Mislim da je to idući korak u zakonodavstvu koji se svakako treba napraviti.

 

 

Danijela Babić pa Saša Milošević.

 

 

Cvjetana mi je upravo otela pitanje iz usta, da to tako kažem. Naime, ja sam htjela pitati Vas gospođo Cigelj kada će se, Vi ste spomenuli da će se udruge razvrstati po nekim kriterijima. Mene zanima kako će se doći do kriterija, da li će se definirati koje su to udruge tzv. općeg dobra, na koji način, tko će o tome odlučivati i kako će se sve to provesti?

Htjela bih pohvaliti Vašu izjavu da vidite ured kao servis građana pa me također zanima koji je planirani kapacitet Vašeg ureda? Koliko će ljudi biti zaposleno, što će oni raditi, da li ste Vi u ovom času na puno radno vrijeme i kako to zapravo sve u budućnosti treba izgledati?

 

 

Ured je na žalost sada sa djelatnicima slabo kapacitiran, međutim sredstva ima na poziciji i do 10 mjeseca će popuniti se po postojećoj sistematizaciji na 9 djelatnika. Ja sam sa punim radnim vremenom, ali ne zaboravite da je u okviru Ureda, odnosno uloga Ureda nije samo servis, a bit ćemo servis i vjerujte da sam neispavana, nego je tu i Savjet za razvoj civilnog društva kojemu je Ured logistika i koji se isto tako sa stručnjacima iz civilnog sektora stavlja na raspolaganja. To je upravo u interesu udruga svih,  a ovih 10 nastojati ćemo povećati u sljedećem mandatu na određeni broj.

Što se tiče kriterija za razvrstavanje, na tome ćemo vjerojatno raditi svi koji se bavimo ovom problematikom, a to znači i Zaklada za razvoj civilnog društva, gdje dozvolit ćete da gospođa Cvjetana pošto je bila u tijelu uprave ima vjerojatno više iskustva, a ja malo više razumijevanja iz tog razloga što sam ja došla iz civilnog sektora pa ona možda može čak i dati ideju onu koju ja ne mogu. Jer ja uvijek vidim ono što i Vi, još uvijek se postavljam, najgori odvjetnik Vam je onaj koji dolazi iz redova tužitelja ili sudaca i ista stvar Vam je u tijelu uprave; najgori zastupnik je interesa tijela uprave onaj koji dolazi iz civilnog društva. Uvijek kada radite razmišljate na dva razboja o onome što bi morali po osnovu svog radnog mjesta i po onome što se stavite u ulogu onog drugog čije ustvari želje trebate realizirati i dovesti u stvarnost. Ali, kako je komunikacija, rekla sam Vam, bila pukla negdje, svi smo bili zatečeni nečim, Zaklada sa ovim što se dogodilo, Ured sa tim što  nije imao dovoljno ljudi, trebalo je iznaći mogućnost profunkcionirati i puno toga zakotrljati u 3 mjeseca. Ja se nadam, i danas sam rekla gospođi Matić da moramo profunkcionirati i naći u svom osmosatnom vremenu koje stoji na papiru, a ono vjerujte mojim djelatnicima stoji 15-16 sati na papiru i vikenda nema, za početak, nije da je hvala, ja bih voljela radije da je drugačije, razvrstat ćemo udruge uz po0moć Vladinog ureda za ljudska prava, uz pomoć Vladinog ureda za nacionalne manjine, tj. uz pomoć ministarstava, Središnjeg državnog ureda, Zavoda za statistiku razvrstati ih trenutačno po djelatnostima, a prije svega uz Vašu pomoć. I vjerujte mi, od ovih svih registriranih, rekla sam Vam ja sam po prirodi optimista, u ovom slučaju sam pesimista, aktivno je možda na razini države, stvarno aktivno od 5 do 6 000 udruga. Jučer smo predsjednica Savjeta i ja saznale ugodnu vijest, a to je kako u Istarskoj županiji je aktivno 1600 organizacija civilnog društva i barem na papiru imaju svoj Savjet za razvoj civilnog društva, za koji predviđam da ćemo uspjeti nekako djelovati da barem na regionalnoj razini budu ti Savjeti pa ćemo moći lakše djelovati i putem edukacijskih centara koje Zaklada priprema.

 

 

Saša Milošević, Gojko Bežovan, ali budući da se prepoznala naša pravobraniteljica za djecu…

 

 

Ja sam Saša Milošević, programski sam direktor SDF-a. Ispričavam se što ću sjediti, ali koristit ću se nekim papirima da budem što kraći, što koncizniji.

Jučer je predstavljen godišnji izvještaj Nacionalne zaklade, imam nekoliko komentara i nekoliko pitanja u vezi toga. Napisano je na početku izvještaja, u pismu predsjednice Upravnog odbora, gospođe Katarine, da je omogućen utjecaj civilnog društva. Na žalost, najvidljiviji utjecaj je eto onaj imidž, o kojemu je Žarko Puhovski govorio i dodao bih da je Forum civilnog društva ponudio dosta uvjerljive argumente. Dakle, najvidljiviji utjecaj civilnog društva je na žalost bila zloupotreba položaja, sukob interesa.

Druga stvar u vezi izvještaja, to je budžet Zaklade. Navedeno je da je on u protekloj godini bio 33 i pol milijuna kuna. U daljnjem tekstu je preneseno da je u 2004. iz 2003. preneseno 12 milijuna kn sredstava od igara na sreću. Kasnije je u tekstu navedeno da se u iduću godinu, dakle 2005. prenosi više od 13 milijuna kuna iz ove godine, koje Zaklada nije stigla potrošiti. Ja sam dosta zbunjen, što to sve znači? Da li je Zaklada onda u 2004. uopće dobila sredstva od igara na sreću? Da li se onda u 2005. prenose i ona sredstva iz 2003. i 2004., negdje oko 25 milijuna? I, ako se nastavi ovom logikom, onda će to u idućoj godini biti nekih 37 milijuna kuna samo od igara na sreću. Kako je moguće ovako olako prenošene sredstava? Kako to Vlada dopušta uopće? Sasvim je legitimno zaključiti, da ako se ovako ne troši da ta sredstva nisu potrebna.

Druga jedna stvar, mijenjane su u godišnjem izvještaju neke stvari, mislim točno na dio o organizacijama i projektima koji su dobili podršku od onih koji su prvotno po natječajima bili objavljeni na web-u. I sada, prvi put smo u godišnjem izvještaju saznali da je Zaklada imala istraživanje. To kažem prvi put smo saznali, ja sam sa nekoliko kolega razgovarao, nitko nije znao. Dosta ozbiljne novce su dali na istraživanja, 700 000 kn. Kako je određivano tko će dobiti narudžbu za istraživanje ili podršku za istraživanje? Tko je određivao što istraživati? Na kraju će ispasti da bi isto tako ovdje mogli govoriti o sukobu interesa.

Zatim, dosta su velika sredstva stranih donatora odobrena Zakladi krajem 2004. za njen institucionalni razvoj, time čini mi se ostvaruju se neke bojazni da će Zaklada postati proizvođač svog civilnog društva, da će ona ekstenzija države biti konkurent nezavisnih inicijativa.

Forum civilnog društva sada je već više od 20 organizacija koji je prije nekog vremena zamjerio Zakladi niz stvari; sukob interesa, stratešku, programsku nekompetentnost, greške na nizu nivoa. Čini mi se da je to naše mišljenje već proizvelo neke rezultate. Jasno je najavljeno, sve stvari vode tome da će se osnovati neko nezavisno žalbeno tijelo, da će se uspostaviti instrument žalbe u Zakladi, najavljene su neke programske promjene, no interesira me da li se Zaklada misli odrediti prema tom mišljenju? Da li misli javno reagirati na njega? Čini mi se, i zbog broja udruga i zbog imena tih udruga, a i zbog same argumentacije da je to mišljenje zaslužilo odgovor. To je sve, hvala. 

Isto, predložio bih, ako mogu dobiti odgovor, mislim da bi to bilo kvalitetnije za diskusiju.

 

 

Sada vidim zašto je Saša prvo htio da prvo dobijemo odgovor na prethodno pitanje pa onda na niz ovih pitanja koja je postavio. Cvjetana izvolite.

 

Hvala lijepa. Evo, ja ću pokušati odgovoriti na ova pitanja. Što se tiče javnog očitovanja na mišljenje, mi smo se obvezali, odnosno Upravni odbor je donio odluku i inicijativu da se napravi evaluacija svega onoga što je napravljeno i mislimo da je i mišljenje koje je došlo od strane Foruma civilnog društva jedan od elemenata te evaluacije, koje će biti na raspolaganju stručnjacima koji će pogledati sve procedure koje su bile u Zakladi, i na osnovu toga ćemo onda moći meritorno dati odgovor na mišljenje.

Što se tiče stranih donacija, ja mislim da je tu nekakav neopravdan strah da će Zaklada uzeti novac sebi. Zaklada ne postoji ovdje da uzima novac sebi, nego da jednostavno stvori instituciju koja će moći biti akreditirana po svim standardima Europske komisije da može sredstva koja će stajati na raspolaganju organizacijama civilnog društva, odnosno ona koja će biti u predpristupnim i poslije strukturnim fondovima da se mogu kanalizirati prema organizacijama civilnog društva. Tako da nigdje nikad nitko nije rekao da će taj novac i sve ono što mi na neki način i dobili od stranih donatora, da je to za nas. Dio ovih sredstava koji je došao iz, činjenica je da je bio namijenjen institucionalnom podizanju ove organizacije samim time što je taj projekt DIFID-a krenuo još dok je postojao Ured za udruge i njegova osnovna intencija je stvaranje i učvršćivanje strateških odnosa između vlade i nevladinog sektora, i DIFID je kao donator u tom procesu vidio Zakladu kao jednu instituciju koja će u tom segmentu moći odraditi jednu stratešku ulogu. Tako da taj novac koji je došao nije bio isključivo namijenjen, vidjeli ste u samom izvještaju da nije namijenjen isključivo samo institucionalnoj potpori, nego je iskorišten i za neke prve aktivnosti vezano za međusektorsku suradnju, organizacija nekih konferencija, publikacija koje je Zaklada napravila.

Što se tiče zloupotrebe položaja, mislim da ste upotrijebili tešku riječ, jer nitko nikome nije dokazao zloupotrebu položaja. Mislim da moramo biti malo ipak korektni oko toga. Mi smo apsolutno sve napravili da se zakonski zaštitimo od potencijalnog sukoba interesa. Ovo što je gospodin Puhovski govorio, to je jedan drugi segment te iste stvari. Znači, nigdje nitko nikome to nije dokazao. Ja Vas molim da dok ne dobijemo očitovanje saborskog povjerenstva da se ne etiketiramo. Milim da to nije korektno, da su ljudi koji su iz civilnog društva u Upravnom odboru vrlo časno i vrlo odgovorno odradili taj svoj posao.

I mi smo evo jučer, gospodin Enrique je tu sa nama, jučer smo isto tako odradili jedan posao pošto smo potpisali ugovor - Service contract s delegacijom za provođenje ovog Cards 2002 programa, dobili smo zadaću da javno pozovemo ljude koji su kompetentni, koji mogu raditi na procjenjivanju tih prijava. Vjerujte da od 45 ljudi koji su se javili, ima uistinu vrlo kompetentnih ljudi, ali vjerujte isto tako da je bilo vrlo teško izabrati 9 osoba koje nemaju čak ni indirektan sukob interesa. To je ono o čemu je govorio profesor Puhovski, kako ćete s jedne strane omogućiti da imate stručnjake, a s druge strane ih isključiti. Negdje ćemo očito morati napraviti neke mehanizme. To je vrlo odgovoran i ne tako jednostavan posao, vjerujte. Tako da, ja bih voljela da, ljude koji su u Upravnom odboru, a koji su iz organizacija civilnog društva, što mislim da je napravljen jedan poseban pomak u tome da je Vlada omogućila to tijelo. Ja sam u tom samom procesu bila od početka do kraja. Vjerujte da smo u jednom trenutku bili u situaciji da je Vlada htjela reći ne, u Upravnom odboru će sjediti više ljudi iz Vlade, nego iz civilnog društva. I onda smo mi bili u situaciji da smo rekli, ako će to tako biti onda nama ne treba Zaklada za razvoj civilnog društva, onda to može ostati u ingerenciji Vladinog ureda za udruge. Neka on onda raspoređuje taj novac. Onda nemamo tu novu instituciju, tu novu vrijednost koju smo htjeli sa Zakladom postići.

Ja sam potpuno svjesna toga, to sam nekoliko puta već rekla, nismo sve napravili idealno, ali vjerujte da ono što gospođa Cigelj kaže 15, 16 sati, vjerujte da mi nekad u nekim danima nismo spavali više od 2-3 sata. Dignuti organizaciju na noge, istovremeno se pozicionirati prema Vladi, znači da Vlada prepozna vrijednosti takve jedne institucije, to vjerujte da nije bila jednostavna stvar, i istovremeno pripremiti gotovo desetak natječaja različitih. I potpuno mogu prihvatiti to da nismo sve napravili dobro, ali Vas uvjeravam da smo napravili najbolje što smo mogli i znali u tih prvih 8 mjeseci našeg rada.

Sredstva nismo utrošili, i to je točno, ali ja ne bih upotrijebila riječ trošiti. Trošiti se može vrlo jednostavno, ulagati je puno teže. Mi smo htjeli ulagati, a ne trošiti. Mi smo htjeli postaviti jasne procedure, htjeli smo postaviti kriterije, htjeli smo nagraditi programe koji su po tim kriterijima se prijavili i pokazali najbolju kvalitetu. Bez problema, ja mislim da se prema ovoj Zakladi postavljaju standardi koji se prema nikome u ovoj zemlji ne postavljaju. Jeste li ikad pitali koliko i koje, kome je ministarstvo europskih integracija dalo stipendije za studij u inozemstvu? Jeste li to pitali? A pitali ste za 25 ljudi koje smo omogućili da se školuju, odnosno da nauče nešto u EU i da budu ti multiplikatori civilnom društvu. Nisu oni ti koji će biti monopolisti tog znanja, oni će imati obvezu da to dalje šire. Preveliki i čini mi se prestrogi kriteriji se postavljaju prema nama. Ja ne bježim od toga, niti nitko od nas u Upravnom odboru ne bježi, niti bilo tko zaposlen u Zakladi ne bježi od svoje odgovornosti. Ja Vam samo kažem da smo se našli u jednom trenutku kada smo u 8 mjeseci morali napraviti puno stvari, i nismo uložili taj novac, to je točno. I nismo ga niti potrošili, nismo ga nigdje niti dali, on je tu i on će se uložiti. Ono što mi hoćemo napraviti što bi voljeli da zajedno napravimo taj jedan iskorak.

Nismo imali vremena u prvih 8 mjeseci niti previše komunicirati, i to je točno. Nismo to odradili kako spada. Ali Vi znate, 6 godina sam radila prije toga u Uredu za udruge, nikada se ništa nje dogodilo da nismo razgovarali. Moja greška je u tome što nisam imala vremena ovih 8 mjeseci posvetiti se tom dijelu razgovora i komunikacije, i tu je moja odgovornost i ja je prihvaćam, bez daljnjega. Ali, ono što mi sada možemo i trebamo napraviti to je jedan iskorak u kojem imamo jednu vrijednu inicijativu. Mi ju možemo ugušiti, možemo reći ne treba nam Zaklada, i vjerujte da mislim, svaki od nas može naći posao i negdje drugdje. Ja nisam u Zakladu došla zbog fotelje, da sam htjela fotelju sjedila bih u Uredu za udruge. A ja sam htjela napraviti iskorak.

Ispričavam se Jadranka, nisam tako htjela…ispričavam se, htjela sam reći, sjedila bih na državnim jaslama…

 

 

Ovo je otvorena rasprava…

 

Vi sjedite draga gospođo na državnim jaslama. To ne zaboravite, jer ste tijelo vlasti, nemojte slat' Ured za udruge da brani civilno društvo. Vi sjedite na državnim jaslama. Jer ovaj Ured potpisuje sa pozicije 10 milijuna godišnje…

 

Nemojte prekidati, ja Vas molim. Ako možete Cvjetana samo, važno je, jako je važno, ali ako možete privoditi kraju.

 

Dobro, dobro. Ja se ispričavam, nisam htjela stvarno povrijediti niti bilo što omalovažiti. Molim Vas , to stvarno nije bila moja ideja. Ja sam samo htjela reći da sam mogla ostati državna dužnosnica. Da, mogla sam ostati državna dužnosnica, ali negdje imam nekakvu motivaciju, imam nekakvu viziju da se neke stvari mogu promijeniti u ovoj zemlji. Tako da, evo, ako je pitanje vremena, možemo i dalje razgovarati, ali možda i treba nekom drugom dati riječ.

 

Zasada se još javio gospodin Bežovan. Ja bih se ipak nešto usudio reći, reći ću i na kraju ove rasprave, moj dojam, više osobni.

Činjenica je da se za Zakladu postavilo više kriterija, to, dozvolite mi da kažem nešto o tome pa onda možemo do besvijesti razgovarati. Za Zakladu se je postavilo veće kriterije. Zašto se Zakladu postavilo veće kriterije? Ja bih rekao zbog imena, zato što se zove Zaklada za razvoj civilnog društva. Zato što većina ljudi koji sjede u ovoj sobi, imaju neki osjećaj da je to njihova Zaklada i neće isto se odnositi prema Zakladi kao prema Ministarstvu europskih integracija ili prema nekom drugom ministarstvu. Neko drugo ministarstvo vjerojatno, većina ljudi ovdje očekuju da će biti nekih stvari koje će možda, recimo, iz njihove perspektive čudno izgledati ili će biti unaprijed sumnjičavi. Jednostavno, neće imati iste kriterije za program izobrazbe Ministarstva za europske integracije, kao za Zakladu, ali je isto tako činjenica da su veći kriteriji.

Gojko Bežovan.

 

Evo, ja ću nastojati zaista biti kratak. Meni se čini da se ovim raspravama oko Zaklade dodatno učvrstila pozicija i mišljenje jednog dijela ljudi da je civilno društvo kod nas definitivno postalo dodatni prostor za sukobljavanje. Što je prilično opasna stvar, jer inače postoji percepcija da je kod nas ljude inače općenito moguće mobilizirati protiv, ali jako teško za.

Vidite, naš sugovornik Mađerić je kazao da civilno društvo nema svoju viziju. Mi smo u našem istraživanju jednog ponajboljeg gradsku administraciju u Hrvatskoj pitali, dobro kako Vi ljudima dijelite novce? Imate li Vi neku viziju? Ma kakve vizije pa mi nemamo vizije za investicije, kapitalne, kamoli civilno društvo. Mi o tome razgovaramo kad dijelimo novce. Kako dijelite novce? Ma dijelimo, malo smo to digli, a ovi koji potpisuju tamo kažu jedno drugom pogledaj koliko novaca bacamo. To je naša realnost, o tome mi govorimo.

No, htio sam poantu staviti na ovo; meni se ne čini da će se reguliranjem svih područja razvoja doprinijeti ozbiljnom razvoju civilnog društva. Pretjerani normativizam, mi dolazimo iz socijalizma, to sve treba normirati. Ako hoćemo podići volonterstvo, to nećemo postići zakonom o volonterstvu. Trebamo napraviti povelju, trebamo ući u škole, trebamo podignuti svijest itd.

Isto tako, budite jako oprezni prema ovom poslu opće dobro. Ako netko, ako postoji interes, možemo na tu temu napraviti raspravu. Ono što su Mađari napravili to je samo bio još jedan posao uzalud jednog normativnog optimizma, znate. Ne možete reći da jedan amaterski klub nije za opće dobro, ja to doživljavam kroz iskustvo moje djece. To je silno opće dobro koje silno nedostaje ovoj zemlji, što se ova zemlja silno raspada zbog toga, između ostalog, znate.

Nadalje, kada je u pitanju sada ova druga stvar, neke informacije koje smo mi dosada prikupili govore o jednom jako velikom problemu niske apsorpcijske moći naših organizacija koje ne mogu prijaviti konkurentne programe na međunarodne natječaje, niti na domaće, kako bi iskoristili sva sredstva koja tu stoje na raspolaganju. Vidite, ako Ured radi na tome da se napravi registar udruga, ja sam pitao kako ih Vi razvrstavate? Pa evo imamo tu. Pa znate li za postojanje međunarodnih standarda kako se razvrstavaju one? Ne, ne znamo mi to. Pa to je u Hrvatskoj publicirano, to negdje postoji. Onda ako hoćete s nekim usporediti onda niste u okviru tih standarda, znate.

I ovaj na kraju, evo vidite o ovoj temi, dakle da ne gnjavim previše. Mi smo proveli to istraživanje koje će biti međunarodno usporedivo. Ono je jako važno jer će biti međunarodno usporedivo, nama susjednim zemljama bit će po 74 parametra usporedivo. Jedan od njih je koliko organizacije civilnog društva drže uspješno državu odgovornom. Znači, ispitanici odgovaraju u 41% neuspješno, 55% uspješno do određene mjere, 5% uspješno, vrlo uspješno 0%. Ovako mi stojimo kad se odnosimo prema učinkovitosti držanja države odgovornom.

 

 

Hvala lijepa. Javila se Danijela Babić i ako ima još netko onda ćemo, bližimo se kraju predviđenog perioda, polako zaključivati stvar.

 

 

Ja sam se zapravo htjela referirati na gospođu Plavšu Matić. Drago mi je da postoji svijest o pogreškama nekim kojima su učinjene i želje da se stvari poboljšaju od strane Zaklade. Pritom, ja bih htjela reći da iako je izgledalo u jednom času da dolazi do velike polarizacije, možda čak i sukoba u očima nekih ljudi, da sam ja osobno jako svjesna iskustva koje sadašnje tim u Zakladi, a nekadašnji tim Ureda za udruge ima u uključivanju udruga u definiranje nekih kriterija i prioriteta za dodjelu sredstava. Ja sam svjesna da je puno ljudi sudjelovalo, da su ti procesi i postupci bili vrlo inkluzivni. Znači, da postoji jedno vrlo vrijedno iskustvo i ako se pritom dodaju lekcije naučene iz nedavnih pogrešaka, mislim da zapravo svi skupa možemo profitirati i imati jednu jako dobro funkcionirajuću Zakladu. Da smo svi jako zainteresirani za Zakladu, puno više nego što smo se interesirali za neka druga sredstva i za neke druge institucije, to je točno, jer se radi o ogromnim sredstvima. Zaklada je također prva takve vrste u državi i normalno je da mi od nje želimo vidjeti jedan model pozitivan i ono, gotovo hajmo reći, savršen model čije se prakse onda mogu preslikati i na neke druge državne institucije. Dok sam slušala malo izlaganje gospođe Cigelj i gospođe Cvjetane, meni se čini da možda, postoji opasnost da dođe do izvjesnih, da li prekida u komunikaciji, da li nejasnoća u komunikaciji ili bilo čega između te dvije ustanove, i ne bih voljela da se to stvarno i dogodi.

Naime, Ured za udruge tek počinje funkcionirati, od 9., 10. mjeseca i mi o njemu još uvijek ne možemo suditi, što ne znači da se u startu može pretpostaviti da će Ured funkcionirati bezgrešno i besprijekorno, i ja, zapravo čekam od Ureda da nauče nešto iz svega ovoga što se događalo oko Zaklade. Toliko s moje strane. Hvala.

 

 

Završit' ćemo sada. Evo, dat ću riječ uvodničarima i ja ću pokušati nešto zaključiti.

Izvolite gospođo Cigelj.

 

 

Prvo sam Vam dužna ispriku što sam burno reagirala, ali znate kada čovjek je imenovan od Vlade, tada se zove dužnosnik, a mi smo svi, i u Zakladi, i u Uredu imenovani od Vlade, i još uvijek, na našu žalost, živimo od poreskih obveznika. I to je onda znak da nešto ne poznajemo, i tu ja puknem ako se nešto ne poznaje. Znači, živimo na državnim jaslama dok ne stanemo na noge, a želim Zakladi, jer smatram je opravdanom, smatram je potrebnom, smatram je pilot projektom na prostorima Republike Hrvatske, što znači da će se još razvijati i da će biti još zaklada takvog tipa i da će zadovoljiti potrebe civilnog društva. Ja Vas još jednom molim, primite moju ispriku.

Što se tiče Ureda, Ured ja sam rekla, vidim kao servis civilnog društva. Da bi mogao ispuniti ulogu servisa koristit' će sve resurse i izvore znanja, spretnosti i iskustva, a prije svega, naravno, Zaklade. Ako dosada nismo komunicirali, ono što možda drugi skriju, ja sam rekla javno. Od danas mi trebamo i Ured pruža ruke prema Zakladi i dat' će joj potpunu logističku potporu, ali ne želi biti njen administrativno tehnički sekretar, jer administrativni sekretar tajnik je za čuvati tajne. Sekretar znači biti administrativac što Ured nije. Ured mora doprinijeti također razvoju, jer u njegovom opisu stoji predlaganje i kreiranje pozitivnih propisa za razvoj civilnog društva, što će Ured i biti pošto u ovom slučaju Zaklada ne može i nije tijelo uprave da pozitivne propise kreira i predlaže, može samo inicirati. Hvala.

 

 

Evo, ja ću biti vrlo kratak. Ja i dalje stojim na stavovima da treba uspostaviti čvrsti normativni sustav na ovom području. Isto tako treba priznati da treba raditi i međuresornu koordinaciju s tijelima državne uprave na ovom području, pogotovo jer se tiče razmjene informacija, koja je dosada bila dosta neučinkovita i mala. I, ono što isto tako treba naglasiti, razvijati partnerstvo s nevladinim udrugama, što mogu evo osobno pohvaliti se sa suradnjom sa ženskom udrugom Petra u kojoj mislimo da Ured za ljudska prava i sama ženska udruga ima stvarno vrlo učinkovitu, adekvatnu suradnju i da stvarno smo jedni drugima velika potpora. Evo, hvala.

 

 

Evo, samo par riječi na kraju. Ja bih samo Jadranka rekla da nije bilo nikakvih zlih namjera, možda smo se samo krivo razumjeli. Nas dvije smo imale nekoliko sastanaka, već otkad je gospođa Cigelj počela raditi u Uredu za udruge. Mislim da smo i jedna i druga vrlo otvoreno krenule u tu suradnju i mislim da tu ne bi trebalo biti nikakvih problema što se toga tiče i mislim da moramo iskoristiti prednosti tog modela koji smo u Hrvatskoj izgradili. Znači, da i Ured za udruge i Zaklada i Savjet za razvoj civilnog društva imaju svoju ulogu i da moraju biti otvoreni za suradnju.

Ja to očekujem i evo sa ovog mjesta, kao što sam to i u 10. mjesecu rekla, spremni smo i otvoreni da ono što smo uočili kao svoje slabosti u prvih 8 mjeseci ispravimo i da u daljnjoj suradnji i komunikaciji te stvari poboljšavamo. Mislim da je to sve proces, jednostavno i mi smo svi dio jednog novog modela, koji nije utabana staza, nego je nešto što gradimo. Hvala.

 

 

Hvala lijepa. Ja ću sad imati pretenziju nešto reći na kraju, ali sam zapravo mislio predložiti to, da ako može, da na temelju ove rasprave, mi ćemo prvo napraviti transkript, a onda ćemo pokušati napraviti nešto što dosada nismo radili, a to je recimo, zaključke koje Centar kao takav može predložiti da se, za koje držimo da se mogu izvući iz ove rasprave. Pa onda neka i to bude podložno kritici, raspravi itd., ali mislim da je dobro pokušati neke stvari, ne samo napraviti transkript na 30 do 40 stranica koje većina ljudi nema vremena zapravo detaljno analizirati, nego pokušati vidjeti koji su doista konkretni zaključci koji se mogu iz ovoga izvući, za koje kažem će biti otvoreni daljnjim kritikama i raspravama.

Ja bih samo rekao dvije stvari na kraju. Čini mi se da postoji nekakav konsenzus da je potrebno s jedne strane napraviti formalni registar nevladinih organizacija ili udruga u smislu po djelatnostima, da se jedan takav registar konačno napravi, ali s druge strane, da li zakonom za opće dobro ili zakonom o neprofitnim organizacijama ipak konačno napraviti taj iskorak da se prepoznaju one organizacije koje se zalažu za nekakve ustavne vrijednosti, koje se zalažu za ono što kroz većinu ovih rasprava se slažemo da su nekakve vrijednosti civilnog društva, nekakve vrijednosti općeg dobra da se ipak napravi ta razlika između takvih organizacija i udruga koje sasvim legitimno djeluju, tu se slažem sa gospodinom Bežovanom, možda ne u važnosti takvih organizacija, ali sasvim legitimno djeluju i imaju svoje mjesto. Također treba poticati organiziranje takvih udruga.

Što se tiče financija, mislim da je stvar relativna. Financijska sredstva koja su na ovaj ili onaj način podijeljena iz proračuna, po mom sudu nisu mala, ona su značajna u hrvatskom kontekstu. Ali, opet kad se stvari pogledaju iz drugog kuta, vratio bih se na priču oko nogometnog kluba Dinamo onda ne ispadaju tako velika. Onda se vidi da je grad, a imamo sličnih primjera i na razini Vlade, jednom odlukom u jednom danu donese, znači odluči se da se, ne znam sedmogodišnji neuspješni rad više uprava u više političkih sustava, jednostavno prepozna kao nešto što se, eto, desilo i oprostiti će i idemo dalje. Zar je vrijednost nogometnog kluba Dinamo doista hrvatskom društvu veća od vrijednosti nekih od ovih organizacija koje su tu danas, ne bih rekao. Tako da u tom smislu, sredstva koja se i sada proračunski dodjeljuju možda i nisu toliko velika i možda  možemo pokušati vidjeti u proračunu je li kroz lutriju ili na ovaj ili onaj način da se i količina tih sredstava poveća, u svakom slučaju da se na temelju ovih rasprava poradi na tome da Zaklada i ministarstva, jer mi smo saznali na Saborskom odboru za ljudska prava da je 8% od cjelokupnog iznosa dodijeljenih sredstava u 2004. godini samo 8% su dodijeljena sa strane Zaklade. Taj postotak će rasti po svoj prilici, ali isto ipak 8% ne treba samo gledati na…je li to krivo?

 

 

Mislim da neće rasti, samo to…

 

 

Ja mislim da hoće, ali dobro, to je sad posebna stvar. Htio bih reći još jednu stvar. Što se tiče nekih kritika, postoji jedan mali paradoks i ja sam u jednom kontekstu kritizirao to u smislu funkcioniranja Zaklade da mi se ipak činilo da je prvo trebalo prvo imati strategiju razvoja, odrediti prioritetna područja i na  neki način, ne tretirati sve udruge kao ravnopravne, nego poštivati ove vrijednosti o kojima smo dosada govorili. Još uvijek to vjerujem.

Kritizirali smo zapravo Zakladu što je prebrzo dodijelila grantove za institucionalnu potporu, govorit ću u svoje ime, ja sam to činio. A sada na neki način kritiziramo Zakladu što nije dodijelila sredstva koja se odnose na lutriju. Mislim da tu prvo moramo pokušati biti svjesni tog problema i kada govorimo i kritiziramo, da na neki način se osvrnemo, da imamo konzistentnu poziciju u tom smislu.

Što se tiče instituta žalbe, mislim da je stvar poprilično jasna, to proizlazi iz svih dosadašnjih diskusija, mora postojati mjesto gdje se sredstva koja su dodijeljena bilo sa strane Zaklade, bilo sa strane drugih institucija, mora postojati mjesto na drugom stepenu gdje se takve odluke mogu razmatrati i sagledati. Postoji inicijativa Upravnog odbora Zaklade da to čini nezavisno stručno tijelo, postoji inicijativa, tj. pozivanje Ureda na postojeću, važeću uredbu Ureda za udruge i jednostavno sad treba na nekim višim razinama odlučit se koji model je bolji, ali i organizacije civilnog društva mogu se odrediti prema tome.

I, konačno samo što se tiče sukoba interesa jedna stvar, ne bih htio, niti sigurno konkretno govoriti o ovom pitanju u kontekstu Zaklade i mislim da treba znati da sukob interesa nije isto što i zlouporaba položaja. Tu bi trebalo tu razliku napraviti…