Centar za ljudska prava, Zagreb, 27.10.2004.

Uvodničarke/i:

Biljana Kašić, Centar za ženske studije: «Prijepori oko pozicioniranja i kulturalnih značenja»

Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava: «Civilna horizontalnost »

Gojko Bežovan, Ceraneo: «Mogu li empirijska istraživanja ukazati na probleme i postignuća u razvoju civilnog društva u Hrvatskoj?»

Cvjetana Plavša Matić, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva: «Uloga Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva»

Emina Višnić, Multimedijalni institut: «Participacija mladih u izgradnji civilnog društva-novi trendovi»

Tin Gazivoda, Koordinator Centra za ljudska prava i moderator rasprave

Dobar dan svima i dobrodošli u Centar za ljudska prava. Ideja današnje rasprave je da se, barem na nekoliko sati, udaljimo od konkretnih aktivnosti, projektnih zadataka i drugih pitanja sa kojima se organizacije civilnog društva svakodnenvo bave. Namjera organizatora je potaknuti širu raspravu o konceptu civilnog društva, ali i o trenutnom stanju civilnog društva u Hrvatskoj. U tom ćemo smislu od teorijskih i empirijskih izlaganja doći do konkretnijih pitanja. Dajem riječ našoj prvoj uvodničarki, Biljani Kašić.

Biljana Ka š i ć, Centar za ženske studije

«Prijepori oko pozicioniranja i kulturalnih značenja»

S obzirom da otvaram raspravu o civilnom društvu danas, ja ću unutar ovog prvog, uvodničarskog govora, nagovijestiti neka od pitanja koja mi se čini važnima za naslovljenu temu. No prije nego što nešto o tomu kažem, smatram da su prijepori oko pozicioniranja, kulturalnih značenja i identificiranja ono što formatira prostor civilnog društva danas. Prvo pitanje je: zašto nam izmiče teorijsko-interpretativni okvir za artikuliranje ili analizu civilnog društva, ili je pak smisao civilnog društva kako je istaknuo Klaus von Beyme u jednom članku iz 2000. godine Civilno društvo – Od predgrađanskog prema postgrađanskom društvu , a koje se temeljilo na klasičnom pozicioniranju civilno društvo/ država kao ovjerovitelj moći, dakle oko okosnice moći, neuporabljiv i neinventivan za suvremena kretanja i sadržaje civilnog društva?

Drugo, je li nam potrebno teorijsko suglasje oko definiranja civilnog društva uopće da bismo razumjeli iz čega se crpi značenje civilnog društva danas ili naprosto treba djelovati, te dati prvenstvo činu samoidentificiranja? Govorim zato što mnogi koji ovdje sjedimo imamo to komplicirano i začudno iskustvo.

Neosporno je da civilno društvo postaje sve više nedohvatljiv i dinamički pojam, pojam poštapalica za zemlje tzv. novih demokracija i pojam punilica različitog tematskog tkiva i mogućnosti rastezanja. Imajući u vidu mišljenja, po mojem sudu, tri najkreativnija i najzanimljivija teoretičara civilnog društva dana, Maffesolija, Melluccija i Pakulskog, u cirkuliranju su različiti termini koji više podsjećaju na konceptualna kadriranja, nego na tvrde i neupitne definicije. Ja mislim da je to važna «činjenica». Tako, primjerice, dok Alberto Melucci poput Tomaža Mastnaka iz osamdesetih i dalje rabi termin «novi društveni pokreti», Jan Pakulski, uz «nove zapadne pokrete», a uporabom kojeg signalizira i zaokret u lociranju fokusa, koristi i termin kao što je «alternativa», a ponekad i «masovni društveni pokreti». Michel Maffesolli, za društvena pulsiranja devedesetih, jer kako on smatra na djelu su slojevita civilna vibriranja, umrežavanja i reidentificiranja koja nadilaze shematske pristupe, predlaže pojmove kao «postmoderna» ili «pseudoplemena», koji zapravo funkcioniraju kao terminologijski provizorij. Isto tako govori se i o 'industriji pokreta & pokretanja' što se dijelom odnosi i na činjenicu da je «civilno društvo» postalo i zgodno tržište ili mjesto za utržavanje različitih ideologema, ali i interesa vezanih uz procese neoglobalizacije. Osim toga, što zacijelo nije zanemarivo kada govorimo o teorijsko-diskurzivnoj paleti, jest zbrka koja se dogodila umetanjem pojma nevladinih organizacija ili udruga kojim se s jedne strane ovjerila institucionalizaciju/ registracija pojedinih inicijativa i grupa koje djeluju unutar civilnog društva, ali su se proizvela i mjesta novih nesporazuma i manipulacija. Usput, znakovito je, što su, primjerice primijetile i naše sugovornice u istraživanju koje je Centar za ženske studije proveo prije nekoliko godina o ženama u civilnim inicijativama, kakva je moć organizacija koje se unaprijed definiraju neidentifikacijom, dakle s prefiksom ne, – kao nevladine. 

Danas se susrećemo s dva tipa problema: prvo su problemi koji se oglašavaju pri interpretaciji i analizi onoga što navodno jest «civilno društvo», njegova uloga, sadržaj i slično; a drugo su problemi vezani uz sam pristup pa potom i artikulaciju civilnog društva.

Što se tiče prvog, mislim da vrlo često imamo posla s problemom zdravorazumske interpretacije kad je posrijedi civilno društvo: ona se kreće od stava da je riječ o pukoj reakciji na društvene probleme koji nas pogađaju pa se građanke i građani oko toga moraju organizirati do vrlo reduciranog i simplifističkog razumijevanja sadržaja civilnog društva. Kao što ne postoji mehanički korelativni odnos: uzrok/posljedica (mirovne aktivnosti i mobilizacije ne moraju se nužno povezati s konkretnom militarističkom prijetnjom; kao što ni žene koje su osnivale SOS telefon u Zagrebu 1988. nisu bile žrtve zlostavljanja svojih muževa, primjerice, a to znam pouzdano jer sam jedna od osnivačica, već je bila riječ tada o feminističkoj poziciji koju smo zauzimale), tako se isto značenja i vrijednosti civilnog društva ne daju podvesti pod teorijske ili birokratske sheme. Ili ono što ulazi u medijski image o civilnom društvu - koji je obskuran i netočan. Povezan s ovim je problem uporabe apstraktnih teorijskih i shematskih modela «civilnog društva» iz globalne metateorijske perspektive bez uvažavanja konteksta i razabiranja o čemu se zapravo radi.

A sad već spomenuto pitanje pristupa: postoji više matrica oko pristupa razumijevanju civilnog društva kao i više tipova pristupa i interpretacija u suvremenom diskursu. Jan Pakulski, primjerice, iz motrišta poimanja civilnog društva danas - govori o nekoliko, po mojem sudu, važnih pristupa: akcijsko-identitetskom pristupu koji u osnovi ima ideju novih društvenih pokreta, pristupu koji se u interpretaciji oslanja na promicanje novih vrijednosti (ekologijske inicijative, mirovne, ženske i sl.), i izvorno-mobilizacijskom pristupu društvenim pokretima. Melucci, primjerice, unosi nov element, važan za pristup: a to je vrijeme iz kojeg govorimo o pokretima odnosno na koje se referiramo; drugim riječima, povijesnu kontekstualnost. Prema njemu postoji razdjelnica između vrijednosno orijentiranih i pravno orijentiranih pokreta, odnosno novih i starih paradigmi pokreta.

Za razliku od starih pokreta koji su bili primarno zaokupljeni konceptom građanstva i političkim pravima, te su se sve vrijeme odnosili spram države i njene moći (povijesno gledano, riječ je o pokretima do sredine 80ih), pokreti novih paradigmi, - okoliša, mirovnih, antinuklearni ili feminističkog aktivizma prave iskorak prvo prema konkretnoj akciji, a vrijednosti su im, uz očuvanje mira, okoliša, ljudskih prava, jednako tako osobna autonomija i identitet iskaziva i unutar jasnih i prepoznatljivih, simboličkih i kulturnih kodova (spontanitet, politički protest, slabi stupanj horizontalne i vertikalne diferencijacije). Drugim riječima, pozicioniranje se temelji na vrijednostima, ali i kreiranju osobne identitetske pozicije, koja se unutar umreženih rastera povezuje s drugim identitetskim pozicijama odnosno pregovara se oko značenja istih. Drugim riječima, suvremena civilna vibriranja povezuju se novim etičkim orijentacijama i potragom za rekonceptualizacijom života i životnih stilova u cjelini. S jedne strane došlo je ne samo do promjena ili pomaka oko prioriteta zahtjeva koje postavljaju civilne inicijative, već novi planovi, analize kao i pregovori oko značenja ulaze u kritički raster. Uz nove kontekstualizacije - lokalne, regionalne/globalne unutar kojih dolazi do različitih identitetskih prepoznavanja i umrežavanja, dominantne paradigme politike i njenih institucija izazivaju se na novi način: putem simboličko-ikoničkih poruka, identitetskih stilova, kulturalnih imagea .

Osobno mislim da je u Hrvatskoj, uz čitav niz elementarnih prepreka oko razumijevanja što nam se sve to zbiva, ne želi raspoznati, a često i ne razumije kreativni potencijal i maštovitost novih inicijativa. Stoga jedno od motrišta koje će se oglasiti i čuti jest upravo ovo koje je i motrište mlade generacije koje provociraju ustanovljene institucije sustava i revitaliziraju društvene vrijednosti i norme. Je li riječ o mrežama inicijativa koje vibriraju?

Ono što mene osobno zanima je kako novi pokreti /inicijative formatiraju simbolički izazov dominantnim kulturalnim vrijednostima utjelovljenim u odnose moći.

Teoretiziranje onoga što imenujemo civilno društvo predmnijeva tri međuovisna zadatka: interpretacija, konceptualizacija i objašnjenje.

Važno je: pitanje motrišta, ćin samoidentifikacije i/li ???

Ja ću na samom početku uvesti nekoliko pitanja/

•  pitanje perspektive

•  jezika

•  pitanje lokalno/regionalno/globalno ** identifikacijska mjesta i prepoznavanja

•  jesu li posrijedi mreže inicijativa koje vibriraju ili?

•  izazovi novih teorijskih interpretacija

•  što nam to izmiče u analizi pokreta?

Važno je pri analizi uzeti u obzir kreativni potencijal pokreta da provociraju ustanovljene institucije sustava i revitaliziraju društvene vrijednosti i norme. Takve inicijative ozbiljno utječu na ustanovljene političke elite propitivanjem njihove učinkovitosti i legitimiteta.

Civilne inicijative mobiliziraju danas u Europi strategijski važne društvene kategorije: mlade, obrazovane i artikulirane građanke i građane kao i one koji osvještavaju probleme svoje lokalne zajednice.

Moje pitanje je: jesmo li spremni/e prepoznati te druge na civilnoj sceni ili smo samozadovoljno uvučeni u priču sredovječnih aktivista /aktivistkinja ili nama poznatih lica?

Kao, i zašto nam izmiče teorijsko/interpretativni okvir kada je riječ o civilnom društvu? Problemi se, uz jedan tip otpora spram svakog teorijskog promišljanja oko civilne scene, oglašavaju pri interpretaciji i analizi ali i pri samom pristupu artikulacije civilnog društva. Zacijelo nije zanemariva ni zbrka koja se dogodila umetanjem pojma nevladine organizacije ili udruge, pojma koji je s jedne strane ovjerio institucionalizaciju/registraciju pojedinih inicijativa, ali je proizveo i mjesta nesporazuma i manipulacija.

Na djelu je često zdravorazumska interpretacija: drugim riječima, pokreti se često razumiju kao ad hoc odgovori na društvene probleme (po sistemu akcija-reakcija).

Neke interpretacije su oko toga potpuno neprimjerene. Primjerice, snaga feminističkih protesta ne može biti povezana s najvišim zahtjevima diskriminacije (ne postoji taj mehanički korelativni odnos uzrok/posljedica), kao što mirovne mobilizacije ne moraju se povezivati s najjačom vojnom prijetnjom. Iako su tipični sudionici pokreta često žrtve trendova i događaja zbog kojih su pokreti nastali.

Zaključno, važno je istaći i problem uporabe apstraktno teorijskih & shematskih modela bez uvažavanja konteksta i razabiranja o čemu se zapravo radi.

Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava

«Civilna horizontalnost»

(Napomena: zbog tehničke greške pri snimanju, zabilježen je samo zadnji dio ovog izlaganja)

...i kompromitiraju time što se civilnom društvu u ovoj siromašnoj ili relativno siromašnoj zemlji pojavljuje alternativna mogućnost karijere umjesto aktivizma. Ovo što se kod nas zove civilno društvo jesu zapravo u idealnom smislu riječi alternativna ministarstva. Nevladine udruge koje su možda bile najčešće mnogo bolje organizirane od hrvatskih ministarstava, koje imaju puno bolji način postupanja sa svojim dokumentima nego recimo hrvatske državne službe, manje dokumenata je ikad iscurilo iz naših nevladinih organizacija nego iz hrvatskih civilnih, oprostite, tajnih službi odnosno vlade. Prema tomu, mi smo na neki način ministarskiji od hrvatskih ministarstava, ali to opet nije civilno društvo. To su bile nakupine reaktivnih formacija koje su bile nužno vrijeme koje je bilo u devedesetim godinama svaki dan oko nas, i koje su bile nužne za nas zato što naša ministarstva, što naša vlada ne obavlja posao za koji uzima korist i onda recimo moja organizacija organizira seminare za naobrazbu sudaca jer to ministarstvo koje je za to zaduženo i plaćeno nije u stanju učiniti. Imamo dakle situaciju u kojoj odista djelujemo paralele radi ne kao produžena ruka jer je to besmisleno, ali kao proteza ne ove ili one države nego države kao idealnog organa ili aparata koji mora obavljati neke poslove. Dakle, omogućujemo da se funkcionira. Preko toga ide sad zadnja točka, imamo ono što je sad maločas spomenuto kao utopijski element, taj utopijski element jest element recimo to tako, nepolitičke politike, dakle politike koja ne funkcionira na temelju interesa. Takva politika nikada ne uspijeva, i ono što je najvažnije osobno i teorijsko i prirodno iskustvo i djelovanje u civilnom društvu jest navikavati se na stalne poraze. Život civilnog društva je politički gledano satkan od stalnih poraza. Naše ideje, naši stavovi ne mogu pobjeđivati jer nema smisla u civilnom društvu zalagati se za nešto što može neposredno proći, to mogu činiti drugi. Hvala lijepo.

Tin Gazivoda, Centar za ljudska prava

Zahvaljujem. Nastavit ćemo sa zadnjim izlaganjem u ovom djelu, a onda ćemo otvoriti raspravu. Gospodin Gojko Bežovan.

Gojko Bežovan, Ceraneo

«Mogu li empirijska istraživanja ukazati na probleme i postignuća u razvoju civilnog društva u Hrvatskoj?»

Nadam se da ćete se solidarizirati sa mnom da se nalazim u jako neobičnoj poziciji kao estradni umjetnik da moram ovaj gledati koliko mi je usna daleko od ovog mikrofona i da mi to neće odveć odvući pažnju da ne govorim o temi koju sam najavio i o vremenu koje sam tu predvidio. Naime, ono što mene zaokuplja već duže vremena je da li je moguće nekim empirijskim istraživanjima uz neke pokazatelje mjeriti razinu razvijenosti civilnog društva u Hrvatskoj i da li je moguće ukazivati na razinu razvijenosti u smislu nekih postignuća i nekih problema koji se u tom smislu javljaju i da li je onda to moguće uspoređivati sa nekim nama drugim zemljama, rekao bih susjednim koje su na sličnom stupnju razvoja.

Dozvolite samo kratko da nešto kažem o ovoj terminološkoj raspravi što je civilno društvo, odnosno što su to nevladine organizacije, ili ne daj bože pojam nevladine udruge. Naime, pojam nevladine organizacije nastao je početkom '50ih godina kao terminus technicus za agencije Ujedinjenih Nacija koje su tada pružale pomoć u zemljama koje su se nalazile u postkolonijalnom razdoblju. Tamo nije bilo nikakve organizacije infrastrukture, društvo je bilo na jako niskom stupnju razvoja, uglavnom plemenski organizirano i oni kako bi to pravilno radili i imali povjerenje šireg lokalnog pučanstva da će to dobro napraviti, sebe su tada nazvale nekim terminus technicusom nevladine organizacije, tu je taj za njih, tu imamo nekakvu vrijednost, da će one to dijeliti po nekoj drugoj logici. Danas u svijetu, osobito u razvijenim zemljama malo koja razvijena zemlja ima u primjeni pojam zapravo nevladine organizacije i on se danas u raspravama o civilnom društvu uglavnom rezervira za jedan uski krug organizacija koje se bave primjerice ljudskim pravima ili nekim kritičnim pitanjima koja za neku zemlju nisu baš tako popularna kako bi se zapravo one njima bavile. Ako sam sa svojim susjedima osnovao jednu udrugu i hoćemo se pozabaviti uređenjem našeg susjedstva ili zaštitom okoliša u njemu ja ne znam zašto bih ja sebe nazvao da sam ja nevladina organizacija, što bitno opisuje organizaciju po ovom pripadanju da je ona nevladina organizacija? Ili ako prema našem propisu udrugu ne može osnovati država zašto bih je zvao da je ona nevladina udruga? Meni nije poznat niti jedan pojam iz nekog drugog jezika da netko govori nevladina udruga, ovo iskreno ima pojam nevladine organizacije koja je zapravo jedna skupina imenica.

Dakle, da se vratim temi koju sam najavio da ću govoriti. U Hrvatskoj u odnosu na druge srednjoeuropske tranzicijske zemlje napravljeno je relativno malo empirijskih istraživanja koja su se bavila problemima razvoja civilnog društva i meni se čini da je na neki način to doprinijelo izvjesnim, rekao bih redukcijama u problemima razvoja civilnog društva osobito kada su se radili neki ambiciozniji projekti bilo jesu li oni projekti međunarodne suradnje ili projekti suradnje sa nekim važnim lokalnim institucijama. I u tom kontekstu kako je tada Hrvatska bila na neslavnom glasu sa svojim političkim režimom u brojnom nizu međunarodnih obligacija pojavili su se neki podaci i informacije o problemima razvoja civilnog društva na ovoj razini zakonske uređenosti, poreznih propisa koji apsolutno nisu odgovarali stvarnosti. Osobno sam protiv nekih izrazio svoje komentare odnosno neke stavove autorima tih tekstova, oni su rekli «pa to su informacije koje sam prikupio u vašim zemljama».

Dakle ovdje je jedno pitanje koje bih htio sa vama podijeliti oko dileme kako i na koji način mjeriti i kako i na koji način koristiti, odabrati indikatore razvijenosti odnosno nerazvijenosti civilnog društva. Početkom '90ih godina Johns Hopkins je napravio jedno prilično veliko istraživanje na tu temu, oni su uglavnom uzeli neke deskriptivne indikatore i koristili su se nekim sekundarnim podacima u tom smislu, i vjerujem da u jednom dijelu ljudima koji ovdje sjede su poznati rezultati tih istraživanja. Kao nastavak tih rasprava u kojima sam imao priliku sudjelovati javila se jedna druga inicijativa koja je bila zaokupljena idejom kako zapravo mjeriti razinu razvijenost civilnog društva i kako u tom smislu definirati neke, kao što sam rekao, pokazatelje razvijenosti. Naime, meni se čini, taj dio rasprave je u tom važan kako bi ljudi, na neki način, jedni druge mogli razumjeti o čemu oni zapravo govore kada govore o problemima razvoja civilnog društva odnosno kojim prepoznatljivim indikatorima oni njega opisuju i kako bi oni nekome iz svoga susjedstva ili neke svoje zajednice kojoj pripadaju zapravo ukazali na probleme koji bi isto tako i njima mogli biti prepoznatljivi.

U tom smislu metodologija koja je na okviru Civicusa, kao Civicusov indeks civilnog društva, o tome sam dobio jednu informaciju, je stvar postavila kao razumijevanje civilnog društva u okviru četiri šire dimenzije. Jedna od tih dimenzija je struktura civilnog društva. Možemo li mi vidjeti koliko je civilno društvo zapravo jako, kakvim ono resursima raspolaže i kako je civilno društvo unutar sebe umreženo da ono može zapravo ispunjavati neku od sebi zadanih misija kao jasna stvar prije svega pojedine organizacije i kao mreža tih organizacija.

Ono što je takvo istraživanje pokazalo u Hrvatskoj je da je prema strukturi civilno društvo izrazito urbani fenomen, da zapravo u gradovima ispod 20 000 stanovnika ima jako malo toga što bi se ovdje nazvalo civilnim društvom, da je jako skromna umreženost organizacija civilnog društva, jer je to vjerojatno u vezi sa domašajima civilnog društva, odnosno onoga što ono može postići. U smislu resursa kojim ono raspolaže pokazalo se da civilno društvo uvelike ovisi o resursima koje ono dobiva izvana. Druga dimenzija koja se bavila problemom empirijskih činjenica, odnosi se na prostor, odnosno sociokulturni okvir u kojem djeluje civilno društvo, odnosno zakonski ili isto tako porezni okvir unutar kojeg ono obavlja svoje aktivnosti, pokazalo se kao jednim od najkritičnijih za razvoj civilnog društva u Hrvatskoj mjeren nekim pokazateljima koliko god mi bili kritični prema nečemu što mi hoćemo mjeriti kao socijalne pojave. I upozorio bih na iskustvo da je Ustavni sud Hrvatske donio odluku o ukidanju 16 odredbi Zakona o udrugama proglasivši ih neustavnima i da je u tom vremenu, zapravo '90ih godina porezna politika bila takva da mi nismo mogli dati prebijene kune u općekorisne svrhe od svojih zarada, a isto tako smo mogli dati do pola milijuna kuna nekom nogometnom klubu kojeg smo mi zapravo čak mogli biti i vlasnici. S druge strane kao jako ograničavajući faktor se pojavljuje ta činjenica sociokulturnog okvira naših građana koji nisu skloni građanskom aktivizmu, koji ne iskazuju nikakvu zauzetost za probleme u zajednicama gdje oni djeluju.

Ovdje je spomenuta jedna važna činjenica koja se odnosi na probleme vrednota. Istraživanje koje smo proveli pokazalo je da oni koji su bili kontrolna skupina, a nisu u organizacijama civilnog društva, da su oni redovito dovodili u pitanje kakve vrednote zagovara i prakticira onaj dio našeg društva koji sebe prepoznaje kao civilno društvo.

Nadalje, ono što se čini izuzetno važnim kakav utjecaj ostvaruju organizacije civilnog društva. Mogu li one zapravo na nešto ozbiljno utjecati? Mi smo probali mjeriti koliko one utječu na nešto što bi bio proces pripreme, donošenja nekih važnih odluka i primjene neke politike i tu se pokazalo da je veoma ograničen utjecaj organizacija civilnog društva. Mi smo probali te podatke usporediti sa nekim drugim zemljama u tranziciji i pokazalo se tu prilično velika sličnost, a probali smo to usporediti i sa nekim izrazito razvijenim zemljama i upravo u ovim varijablama kao što su utjecaj civilnog društva pokazuju se jako velike razlike.

No, što se sad meni čini, kad bi se to stavilo kao predmet rasprave, a rezultat je nekih relevantnih empirijskih činjenica da bi valjalo raspraviti? Prije svega se prema nalazima takovih istraživanja pokazuje problem legitimnosti organizacija civilnog društva u Hrvatskoj. Njihove legitimnosti da one poduzmu bilo kakve aktivnosti, da one imaju bilo kakvo djelovanje, bilo kakvu aktivnost koju neće odobriti ili autorizirati netko tko dolazi sa strane države.

Drugi problem je da je prevelika ovisnost naših organizacija civilnog društva o stranim donatorima utjecala na fenomen razvoja virtualnog civilnog društva, to je civilno društvo koje postoji na razini pisanja prijedloga, projekata na stranom jeziku i isto tako izvještaja na stranom jeziku koja ne pripada nikakvim normalnim zajednicama kojima je ona namijenjena.

Postoji isto tako jedan drugi trend, to je problem državotvornog civilnog društva, dio civilnog društva naprosto sebe jako dobro prepoznaje ako je u okrilju države i ako će za sve svoje aktivnosti koje ono provodi dobiti unaprijed i financiranje i blagoslov države. Jasnim se pokazuje prema rezultatima tog istraživanja da je u Hrvatskoj civilno društvo i strašno podijeljeno, da je ono u nekoj varijanti reklo bi se replika podjele društva prema stranačkoj pripadnosti. U tom dijelu kao neki posebni fenomeni koji ne bi trebali pripadati organizacijama civilnog društva, kao što smo čuli od moja dva druga predgovornika, u zajednicama organizacija civilnog društva moguće je prepoznati izraziti klijentelizam, koji se osobito odnosi na nešto što bi bilo pripadanje nekoj skupini donatora, odnosno njihovom zajednicama, ili pak u nekim slučajevima monopol na neke djelatnosti, odnosno, formiranje civilnog društva kao izvjesnih sekti koje djeluju u tom smislu kao veoma izolirane skupine. Dakle, u civilnom društvu je moguće relativno malo činjenica prepoznati kao pluralizam, zapravo aktivnosti vrednota koje te organizacije zagovaraju.

No, pored svega toga u Hrvatskoj u '90im godinama, to pokazuju rezultati istraživanja, moguće je zapravo pratiti da postoji napredak u razvoju civilnog društva u svim ovim područjima koja su ovdje navedena. Mi ćemo to probati provjeriti jednim istraživanjem kojeg sad provodimo, u okviru tog istraživanja imamo nekoliko metodoloških postupaka, anketa koje provodimo. Nama će se osobno činiti zanimljivom ona anketa koju provodimo u krugu prosječnog hrvatskog građanina od kojih je 600 000 nepismeno, odnosno polupismeno, kako bismo imajući u uzorku i one ljude kao što smo mi ovdje koji znaju što je civilno društvo, što civilno društvo radi, što su njegovi problemi, mogli zapravo imati neke procjene o tome kako ide i kuda ide razvoj civilnog društva. Tim više što nama danas susjedne zemlje rade isto takvo istraživanje, ono će moći biti usporedivo.

I sad na kraju ono što se pokazuje kao jako važna konstanta, kao jedno upozorenje prema rezultatima našeg istraživanja da će razvoj civilnog društva u Hrvatskoj ovisiti uvelike o gospodarskom prosperitetu. Ako u Hrvatskoj neće biti prepoznatljivih srednjih slojeva koji će kao građani, ne kao organizacija, kao individue izgraditi nekakav etički kodeks svog postupanja i ako oni neće imati iskustva da se mogu nositi sa problemima sa kojima su zatečeni i isto tako ako neće moći ukazati na probleme koji postoje u njihovim zajednicama i u društvu na jedan nepristran i zauzet način, bojim se da će trendovi razvoja civilnog društva biti sve više regresivni, dakle, da će ovisiti o inozemnim donatorima gdje će oni odlučivati o dnevnom redu. Znači, civilno će društvo ostati u okviru onog što se zovu organizacije civilnog društva, a jako će malo biti onog što se zove razina građanina, odnosno nekih građanskih vrlina koje obilježavaju temu civilnog društva. Hvala vam lijepo!

Tin Gazivoda, Centar za ljudska prava

Zahvaljujem gospodinu Bežovanu. Ja bih predložio da se sad osvrnemo na ono što smo čuli, mislim da je bolja metoda da zabilježim redoslijed javljanja i da čujemo dva, tri komentara nakon čega bi uvodničari i uvodničarka dali svoje osvrte. Siguran sam da je u ovim izlaganjima bilo dosta materijala za razmišljanje i za neke komentare. Slobodno budite kritični. Tko se javlja za riječ?

Zlatko Zeljko, Iuris Protecta

Bit ću kratak. Smatram da uloga nevladinih organizacija, odnosno uloga civilnog društva u predcivilizacijskom društvu kao što je hrvatsko nije ista kao u onim društvima gdje je civilno društvo racionalno. Prema tome, možda bi trebalo tu distinkciju napraviti da je uloga civilnih organizacija, odnosno nevladinih organizacija u Hrvatskoj nešto drugačija nego u Švicarskoj ili nekoj drugoj zapadnoeuropskoj zemlji. Hvala!

Alija Hodžić, Institut za društvena istraživanja

Ja ću samo kratko reći, Biljana je rekla da li stvar treba definirati. Ja mislim da je to centralni problem. Da li u vremenu u kojem živimo ovu stvar koja se ne da definirati treba nastojati definirati? U vremenu u kojem svaka definicija bilo čega izbjegava da bude, dakle bilo što, pojava, stvara velike teškoće, jer su granice koje smo mi tradicijski naučili uspostavljati, a naučili smo uspostavljati točno time da uspostavimo definicijama red u svijetu, zapravo u ovom svijetu u kojem je veliki nered sasvim poremećen. Pozvao bih jedan pojam koji možete razlikovati od autora do autora i svatko može reći sa potpunim pravom kao jedan, drugi, treći bilo tko da cijelo društvo može biti to i to. Samo da nije ratno, vojno i tako dalje. A čitavo polje ostaje onda potpuno nedefinirano u kojem se može kretati, dakle ovo što kaže Žarko, od pojedinca koji kaže ja mislim pa se može nazvati da je to djelovanje, mišljenje civilnog društva do raznih oblika organiziranih, vrlo velikih organiziranih čak na međunarodnoj razini. I vrlo je teško sad naći definiciju. Ono jedino što bi mogli empirijski pratiti djelovanje akcije i da onda iz toga napravimo neke tipologije pa da onda eventualno iz tih nekih tipologija nekim proučavanjem dođemo do neke definicije. Ta definicija vjerojatno ne bi bila upotrebljiva nizašto. Evo toliko. Hvala.

Emina Višnić, Multimedijalni institut

Još kratko pitanje, bez komentara, zapravo me zanima što misle uvodničarka i uvodničar, rekla bih u određivanje nekog polja što bi civilno društvo moglo biti, koja je pozicija medija, odnosno nezavisnih medija, naravno u kontekstu Hrvatske?

Biljana Kašić, Centar za ženske studije

Ja zapravo nemam odgovor na ovo pitanje. Dugo sam razmišljala je li nešto što rade Ženski studiji (op. centar kojem ja pripadam) ulazi u raster medija ili ono što je za njih zanimljivo, te na koji način mediji privlače i za sebe definiraju ono što je civilno društvo. No, isto tako, ne znam puno slučajeva da 'Ženski studiji' pripadaju civilnom društvu (op. oni su svugdje u svijetu ovjerena akademska disciplina!), dakle to je upit za sebe, ali s druge strane čak i da 'ne pripadaju' u tzv. institucionalnom smislu, mislim da ne bismo bile u medijima.

Ali ono što vi vidite u medijima, zapravo vidite nešto što je posve suprotno ideji civilnog društva o kojoj je govorio Žarko, zapravo ono što zrcali moć civilnog društva posredovano preko uloge novinara odnosno novinarki. Dakle, vi možete točno svatko za sebe ili svaka za sebe znati koje su to organizacije civilnog društva koje su sve vrijeme u medijima na način kako novinari odnosno novinarke percipiraju civilno društvo.

Naravno, na drugoj razini se da iščitati što je zapravo vijest sa civilne scene i na način kako se ona prezentira odnosno kako kod prezentacije postaje vijest. Kada govorimo o ženskoj sceni Hrvatske, postoji jedna zgodna semantičko-pornografska veza između nasilja, države i ženske scene. Ono što vi ovog trenutka vidite u medijima, a tiče se ženske civilne scene, jest prenapučenost slučajevima nasilja posebno u obitelji (op. ratničko nasilje više nije tema, silovanje više nije tema) a kao medijski «hit» sve više se pojavljuje trgovina ženama. Ono što mene muči nije vidljivost tih tema, već prije svega tip «skandalizacije» medijskog diskursa o temama na taj način da ja ne prepoznajem ništa za što smo se mi iz feminističkih pozicija zalagale još 1988. godine otvarajući prvi SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja.

U medijima je, unatoč senzibilizaciji, potpuno 'povampirena' cijela tema i ja ovog trenutka nisam sretna kako se to prezentira, ni kako se prikazuju organizacije ali ni kako političari i političarke ubiru 'profit' prikazujući veliku brigu za žene koje su preživjele nasilje i za cijelu tu štoriju oko toga.

Gojko Bežovan, Ceraneo

Naime, da li su mediji koliko sam ja razumio dio civilnog društva, ako bismo mi gledali Hrvatsku televiziju gdje smo mi zapravo ljudi koji nju uzdržavamo, koji zapravo na neki način plaćamo članarinu, onda bi se trebalo razumijevati na neki način, jednim dijelom institucijom koju kontroliraju njeni članovi i u tom smislu vjerojatno bismo mogli reći da bi to bio nekakav koncept javne televizije što bi nekako bilo blisko civilnom društvu. Drugi mediji, to ovisi jasno stvarno o preferencijama njihovih vlasnika ali kad je u pitanju javna televizija, uzorci javnih televizija, BBC, vidjeli smo kuda su se stvari okrenule kad je došlo stani-pani, kako je britanski premijer razjurio tamošnje vodstvo koje mu nije bilo dovoljno lojalno u ostvarenju njegovih ciljeva što bismo onda mi u našem kontekstu mogli očekivati, ali s druge strane prilično je meni velika nepoznanica kako naši mediji prate organizacije civilnog društva i što zapravo oni pišu prije svega o aktivnostima organizacija civilnog društva i kakvu u tom oni, rekao bih klimu stvaraju. Mi da bismo to malo sebi predočili u okviru projekta kojeg sad radimo, radit ćemo analizu sadržaja šest dnevnih novina u Hrvatskoj u razdoblju od tri mjeseca po jednoj prilično detaljnoj metodologiji tako da ćemo moći to usporediti s nekim drugim i vjerojatno će to biti isto tako predmetom jedne ovakve rasprave.

Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava

Tri su pitanja i tri kratka komentara, komentara na komentare. Prvo, naravno da je situacija u Hrvatskoj drugačija nego Švicarska. Ali jednako tako Hrvatska nije predcivilizacijsko društvo, to ne postoji, Hrvatska je društvo jedne civilizacije kao što je Švicarska društvo jedne druge civilizacije, koja je bolja to je drugo pitanje. Kad dugo živite u Švicarskoj katkad vam se čini da Hrvatska nije uopće tako loša, iz različitih razloga. Međutim, sa stajališta civilnog društva ovo što se zovu organizacije, «one issue», dakle s jednim sadržajem nastaje kad ih vode ljudi, kad ih organiziraju, kad ih uspostave ljudi koji imaju višak vremena i višak novca. Toga kod nas uglavnom nema. I tada imamo organizaciju koja nije ni plaćena ni od kog drugoga nego se ljudi organiziraju da budu «bird watchers» ili da gledaju nekakve ptičice ili da pomažu gladne crnce u Africi ili što već rade karitativno jer imaju vremena i novca, i jer kao što nam je naša današnja vlada pokazala nečista savjest je uvijek jako dobra osnova za dobre odnose. Kad vlada ima nečistu savjest onda se ponaša puno pristojnije nego ona prošla koja je smatrala da ne treba imati nečistu savjest spram nas jer ova vlada je HDZ-ova pa mora plaćati neke troškove i tako dalje. Dakle, razlika i politička i socijalna, ali se radi o različitim strukturama, kod nas je ta struktura ja bih rekao predmoderna.

Ovo što je rekao Alija ja posve podržavam s jednim dodatkom: da nije stvar po mojem sudu u određivanju koncepta ili sintagme civilnog društva, nego u određivanju načela postupanja. Vertikalnost ne može biti načelo civilnoga društva. To je za mene jedina točka u kojoj sam se spreman sukobljavati, kako će si netko drugi to definirati meni je potpuno svejedno. Ali to onda idemo dalje, znači, da nevladine organizacije unutar sebe nisu civilno društvo. Jer ja sam poslodavac za devetnaestero ljudi u HHO-u. To nisu odnosi civilnoga društva. To što je po mom sudu HHO nešto jako važno iz civilnoga društva je druga stvar, ali unutar HHO-a, među ljudima koji tamo rade važe načela Zakona o radu, koji sigurno nema nikakve veze sa civilnim društvom.

Treće, što se tiče medija jest mediji su dio civilnoga društva, ali ne naše novine, naša televizija, to nisu mediji. Medij znači ustanovu posredovanja. Mi imamo danas novine, televiziju, radio koji ne posreduju, nego proizvode novosti. Imamo Milićev dnevnik, mi nemamo dnevnik koji donosi istinu u nedjelju ili informacije u nedjelju, nego donosi sliku Gorana Milića koji smatra da je na dan Ujedinjenih Nacija važnije govoriti o nekom koji je došao u Ameriku pa se kandidirao, nego recimo o danu Ujedinjenih Nacija jer je to njegov imidž, a ne okvir za televiziju ili radio ili novine da nam da nekakvu informaciju i u tom pogledu ovaj stari amerikanski koncept neovisnih medija je naprosto glupost. Neovisni mediji bi bili mediji koji bi bili na primjer bili neovisni o istini. Po čemu bi oni bili neovisni? Oni su uglavnom neovisni o istini što se tog tiče, ali radi se o tome da zahtijevamo pluralističku ili pluralnu medijsku situaciju, da ja mogu iz jednih, drugih, trećih novina, iz jedne, druge, treće televizije dobiti temeljne informacije. A hoće li jednog plaćati hhm, a drugoga zzs to mene uopće ne zanima. Dakle, nije bitno neovisnost medija, prvo da oni budu mediji, da ne budu faktori i drugo da bude medijska situacija pluralistička.

I treće, samo kratko, nama se sve više pojavljuje problem zaštite ljudi od novinara, a sve manje zaštite novinara od vlasti. Novinari i novinarčad postaju u ovom neutralnom smislu moć nad kojom nema kontrole, koja je užasno opasna po privatne živote tisuće ljudi u ovoj zemlji. Ako me kontrolira tajna služba, ja se mogu javiti, barem načelno Odboru za nadzor nad tajnim službama, ako me prate novinari nekih novina ja nemam nikakvog izlaska. Ja se nemam komu žaliti jer to je navodno njihov posao. I u tom pogledu će se civilno društvo morati kao što je dugo vremena išlo ruku pod ruku sa nekim novinarima, sa većinom novinara po mojem sudu štiteći ljudska prava veoma ozbiljno zaratiti ili doći u sukob.

Tin Gazivoda, Centar za ljudska prava

Zahvaljujem, imamo još deset minuta, još jedan komentar nakon čega ćemo imati pauzu.

Zdenka Ninić, pomoćnica ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH

Poštovanje. Izuzetna mi je čast što ste mi uputili poziv. Zdenka Ninić, pomoćnica u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Isto mi je tako žao što ovdje ne vidim više nikog od predstavnika Vlade i drugih ministarstava, ne znam da li ste im također uputili poziv? Ovdje ću posebno reagirati naravno na prostituciju države po pitanju nasilja i o pokazivanju velike brige političarka o ženama koje su pretrpjele nasilje. Naime, u programu ove vlade posebno je u proračunu namjena stavka za sprečavanje nasilja u obitelji doista prvi put. Ta stavka iznosi milijun i tristo tisuća kuna i smatram to što je ta stavka stavljena baš zahvaljujući dugogodišnjoj borbi ženskih udruga i ženske mreže. Nije namjera bila prostituiranje države ili ulagivanje države ženskim grupama. Za ovo područje doista se utvrdilo da se treba izvršiti niz poboljšanja u zakonu od zaštite od nasilja u obitelju, u tijeku je izrada strategije gdje doista sudjeluju udruge i uvažene stručnjakinje sa pojedinih fakulteta, prema toma u najboljoj namjeri. Mnoge žene koje su u politici doista vjerujte mi, bile su i same žrtve nasilja i mislim da ne stoji da je ta briga hinjena. Hvala vam lijepo.

Gordan Bodog, Centar za mirovne studije

Samo kratak komentar na ovo što ste rekli, dakle, već preko godinu dana radim sa mrežama nestalih, stradalnika rata, postoje četiri takve mreže, sa njima sam trinaest, četrnaest, petnaest godina. Ispostavlja se da niz temeljitih, početnih od detraumatizacije do skrbi, do prava i tako dalje nije počinjeno. Tako da vam ja sad ne govorim samo o propustima, nego govorim uopće o percepciji što se treba učiniti, na koji način, tko, 'ajmo tako reći doista ima puna prava, tko je sa tim ljudima radio na kakav način, treba sagledati doprinos i ono što se nije učinilo i ono što se treba učiniti. Možemo dalje diskutirati o tome i nakon pauze. Hvala lijepa.

Biljana Kašić, Centar za ženske studije

Hvala vam, ja doista cijenim napore Vlade oko toga, dakle napore ove vlade i napore drugih vlada jer mislim da je to pretpostavna priča koju vlada treba obaviti; otuda činjenica da se milijun i tristo tisuća kuna daje za tu priču i nije impresivna jer je to i tako obveza Vlade. Ali vi ste zapravo otvorili jedno vrlo važno pitanje koje je i inače pitanje za raspravu: na koji bi način civilne organizacije ili organizacije civilnog društva koje se bave nasiljem protiv žena trebale i do koje mjere biti uslužni servis državi. One su godinama bile besplatni uslužni servis prije svega građankama koje su žrtve nasilja, ali i godinama na neki način radile nešto što je bila obveza države. Ja cijenim što je država to konačno prepoznala. Mada je gotovo sedamnaest godina prošlo od prve feminističke ženske inicijative protiv nasilja, čini mi se da je to previše dugo vrijeme da jedna država 'shvati' da je nasilje važan društveni problem i da nešto oko toga poduzme.

Meni bi bilo zanimljivije vidjeti u odnosu na taj podatak od milijun i tristo tisuća kuna, koliko se ove godine, recimo, dalo za Olimpijske igre, kako bih mogla to usporediti, te znati je li to doista prioritet hrvatske države. Možda mi možete odgovoriti na to pitanje?

Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava

Treba dvije stvari sad politički razdvojiti. Jedna je hrvatska vlada s kojom smo nezadovoljni, a drugo je da je ova vlada napravila više nego ranije vlade. To može stranački nekom biti važno, nekom nevažno, ali je milijun tristo tisuća više nego prije. To im treba priznati. Ono što je međutim problem je da je zapravo u javnost dana slijedeća poruka, javno poznate osobe ne smiju tući svoju ženu, i onda svaki ovaj normalni čovjek u predgrađu kaže za mene nitko ne zna, ja mogu tući. I to je idući korak, mi moramo misliti korak dalje. To je još uvijek više nego prije. Drugo, mi imamo ideologizirane razlike; kad desničari tuku ženu nastane skandal, kad navodni ljevičari tuku žene se to u tišini ili gotovo u tišini pokušava pod jastuk ili pod tepih gurnuti. Treće, imamo problem, sa ustanovama koje štite žene, koje same ustanove katkada povređuju prava djeci. Ja znam barem dva slučaja gdje su te ustanove otele djecu ocu bez ikakvih ovlasti, pravnih. I nedopustivo je da ustanovu koja je središnja u Hrvatskoj vodi žena koja za sebe javno kaže da je bila žrtva nasilja, jer takva žena psihologijski nije podobna voditi takvu kuću. Nitko se to ne usudi reći jer je ta žena dosta agresivna.

Maja Mamula, Ženska soba

Želim komentirati ono što je rečeno za traumatiziranu ženu. Ja moram reći da žene koje su doživjele bilo kakav oblik nasilja da su do kraja svog života nefunkcionalne psihologijski, ja kao psihologinja odgovorno tvrdim da nije tako. Onog trena kad proradimo svoje traumatično iskustvo i inkorporiramo ga u svoj život apsolutno možemo ravnopravno, kao bilo koja druga stručnjakinja ili stručnjak, raditi u nekom području gdje smo jake i gdje se dobro osjećamo.

Gojko Bežovan, Ceraneo

Naime, meni se čini da smo propustili jednu važnu temu koja bi bila moguća uloga organizacije civilnog društva i recimo gdje naše civilno društvo šepa u odnosu na neke nama naprednije, modernije, srednje europske tranzicijske zemlje. Ako mi vidimo problem kojeg imamo sa činjenicom da nemamo nešto što je bio propis koji se događa prilikom promjene vlasti, što zapravo cijela državna administracija tri ili četiri mjeseca prije izbora ne funkcionira, ne funkcionira niti šest mjeseci poslije tih izbora. Iskustvo je drugih zemalja da je taj problem zapravo riješen aktivnošću i inicijativom organizacija civilnog društva, gdje su pojedine profesionalne skupine prinudile vladu da ona mora uspostaviti neke standarde, neke propise, odluke, u slučaju promjene vlasti - tko se zapravo u državnoj administraciji mijenja. Mi nikako nećemo moći očekivati da će naša politička elita takve odluke donijeti, ali imamo ozbiljnih problema sa konstitucijom, odnosno klijentelizmom organizacija civilnog društva koje će zaista biti pripravne u doglednom vremenu takvu jednu stvar staviti na dnevni red. Dakle, radi se o tome da se civilno društvo svojim aktivnostima stavlja u tom smislu kao čimbenikom jedne stabilnosti gdje se promjena vlasti ne javlja kao jedna kolektivna trauma za ljude koji rade u državnim službama.

Tin Gazivoda, Centar za ljudska prava

Ja bih predložio da idemo na pauzu. Nastavljamo u 18.40.

***

Tin Gazivoda, Centar za ljudska prava

Predlažem da nastavimo. Imamo još dva izlaganja koja će, nadam se, potaknuti jednaku razinu dinamične diskusije kao što smo sad imali prilike slušati za vrijeme ove pauze. Predao bih riječ Cvjetani Plavši Matić, upraviteljici Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, mislim da će nam biti vrlo značajno čuti njeno izlaganje. Hvala lijepa. Izvolite.

Cvjetana Plavša Matić, upraviteljica Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva

«Uloga Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva»

Hvala lijepo. Dobro večer svima. Drago mi je da sam večeras tu i zahvaljujem svima, Biljana je rekla da je bila jedna od inicijatorica, svima koji su inicirali ovakav razgovor, čini mi se da je vrijeme bilo za ovakav razgovor i za razmjenu nekih razmišljanja i pokušaja da nešto možda drugačije i bolje pokušamo napraviti.

Ja sam se odlučila da vam nešto kažem o ulozi Zaklade kao jedne nove institucije koja je nastala na temelju vizije koju smo mi imali u Uredu za udruge da je vrijeme da se proces poticanja civilnog društva, odnosno organizacija civilnog društva deetatizira i decentralizira. Jedna od takvih mogućnosti je bila Zaklada kao institucija koja je javna institucija, znači osnovana od RH, ali sa jednim osiguranim balansom u upravljanju tom Zakladom, znači Zaklada nema u upravljačkom tijelu većinu vladajućih predstavnika, odnosno predstavnika iz Vlade, nego ima većinu predstavnika iz recimo civilnog društva, odnosno organizacija civilnog društva odnosno stručnjaka iz civilnog društva. Tako da smo tu osigurali jednu ravnotežu da se ne događa ponovo da imamo instituciju koja je u funkciji države, odnosno Vlade i zadužena za poticanje, odnosno potporu razvoju civilnog društva. Napravili smo to i u trenutku kada se stvorila jedna financijska potpora da se takav jedan model može dogoditi, a to je bilo 2002. godine kada se uspjelo osigurati onih 50% sredstava od igara na sreću i jedan od važnijih i većih izvora financiranja Zaklade je baš iz igara na sreću i djelomično od državnog proračuna.

Ideja je ustvari bila i da se na neki način na vrijeme pripremimo i za sve aktivnosti, odnosno za sve ono što će nam se dogoditi idućih par godina na ovom putu prema EU, da budemo spremni i da osiguramo i neku infrastrukturu na lokalnoj i regionalnoj razini, ne samo na nacionalnoj, koja će moći podupirati i dalje otvarati prostor za razvoj civilnog društva. Svi znate da je negdje otprilike još možda nekih dvije ili tri godine mandat ovih većih donatora koji su u Hrvatskoj, koji podupiru rast civilnog društva, a da nam se isto tako sada s ovom kandidaturom, odnosno dobivanjem statusa zemlje kandidatkinje za EU otvaraju i neke mogućnosti financiranja iz strukturalnih fondova, iz drugih fondova koji postoje u EU, a mi u stvari još uvijek nemamo kvalitetne institucije koje bi mogle pomoći da se takva sredstva usmjeravaju.

I ono što je osnovna zadaća Zaklade je da zajedno sa predstavnicima, sad bi prof. Puhovski vjerojatno rekao da nema predstavnika, ali ne znam sad točno kako da to onda formuliram, u svakom slučaju jesu predstavnici odnosno osobe koje dolaze iz organizacija civilnog društva, naša je u stvari želja da zajedno definiramo koji je to sada mogući daljnji pravac razvoja, što to u Hrvatskoj moramo napraviti. Imamo jednu instituciju, ja mislim da je to samo početak, da Zaklada je nešto što je samo početak tog nekog procesa koji se treba dogoditi. Nije nam se nažalost dogodilo da smo kao u Češkoj ili Poljskoj uspjeli dobiti dio sredstava od privatizacije javnih poduzeća pa da je to bilo usmjereno ka organizacijama civilnog društva, nismo imali niti sreću, niti političku volju da nam se dogodi porezni sustav koji bi poticao, odnosno dao mogućnost pojedincima i organizacijama da doniraju i daju dio svog poreza koji moraju uplaćivati da ide za organizacije civilnog društva, to je model kojeg su Mađari evo već nekoliko godina uspjeli ostvariti sa svojom Vladom ili vladama koje su bile u međuvremenu, i nekoliko drugih zemalja, tranzicijskih, slijede taj model.

Tako da ono što smo mi sad u prvih par mjeseci rada, mi smo kao zaklada osnovani zakonom prošle godine, ali smo od prostora koji smo tako dugo tražili i pregovarali sa državom pa ga na kraju nismo dobili, nego je prostor u kojem je sada zaklada zapravo dio potpore britanske vlade koja daje jednu financijsku potporu za početak rada Zaklade. Mi smo tek u četvrtom mjesecu ušli u taj prostor i počeli normalno funkcionirati, te smo definirali neke osnovne aktivnosti koje bi trebalo napraviti, jer pored ovih financijski potpora za koje mislimo da Zaklada isto tako mora osmisliti kvalitetan način financiranja pojedinih programa i inicijativa.

Isto tako smo se fokusirali na edukaciju i na nešto što je isto tako važno, a to je regionalni razvoj, znači poticanje razvoja lokalnih inicijativa. Željeli bismo da ljudi koje smo sada zaposlili kao regionalne koordinatore, budu na neki način facilitatori procesa identifikacije postojećih resursa i onoga što još nedostaje od resursa da bi se na pojedinoj regiji moglo govoriti o mogućem i kvalitetnom razvoju civilnog društva. Tako da je to nešto što su bile osnovne stvari koje smo mi sada započeli, naravno da nam je u cijelom tom procesu važna i mogućnost nekog razvoja volonterstva, socijalnog kapitala, da nam je isto tako važno i to neprofitno poduzetništvo koje, evo zahvaljujući ovom projektu koji imamo preko EU kroz CARDS projekt, razvija se ta mogućnost da neprofitne organizacije budu pružatelji usluga u onim segmentima gdje je to tradicionalno bila država do sada, ili država nikad u stvari nije prepoznala potrebu da razvija takve vrste usluga.

Ja tu vidim i mogućnost otvaranja zapošljavanja ljudi u neprofitnom sektoru na tim konkretnim uslugama koje se mogu pružati u ovom segmentu socijale, zaštite zdravlja ili izvaninstitucionalnog obrazovanja. Tako da je i to isto jedan od tih važnih koraka i mislim da ovo što večeras imamo priliku da svi zajedno porazgovaramo o tome koji je to sad još dodatni napor koji moramo napraviti da bismo stvorili neke uvjete prepoznavanja, vrednovanja kvalitete programa i projekata koje donose organizacije civilnog društva, ali isto tako i pozicioniranja uopće njihovog u samom procesu odlučivanja, donošenja odluka i sudjelovanja u stvaranju programa i nekih strategija.

Sa ovim novim konceptom financiranja iz sredstava koja dolaze iz igara na sreću je isto tako otvorena mogućnost da ministarstva imaju vrlo aktivnu ulogu u procesu financiranja i ono što je do sada, do 2003. godine radio Ured za udruge u smislu jednog centraliziranog tijela koje je osmišljavalo i kreiralo politiku financijskih potpora na razini države, sada je to decentralizirano i dano je u ingerenciju svakog od ministarstava. Mi smo taj proces započeli prošle godine kao jedan prijelazni period, još dok je Ured za udruge funkcionirao da jednostavno možemo facilifirati proces te decentralizacije. Kako to ide, u kom pravcu, možete vidjeti iz ovih sada događanja koja su nedavno bila i u medijima, očito još nisu sazrele strukture da se taj proces događa na vrlo transparentan i ustaljen, proceduralni način, tako da mislim da će i u tom smislu trebati se isto tako pozabaviti kako funkcije financijskih potpora iz ministarstava treba učiniti efikasnijim, ali opet s druge strane ne onemogućiti stručnjacima iz civilnog društva da sudjeluju u tim procesima. Čini mi se da je ovo sada što se dogodilo pred dva tjedna bilo više kao nekakav prostor gdje se sada problematizira da li bi stručnjaci iz civilnog društva trebali sudjelovati u tim procesima ocjenjivanja i vrednovanja projekata. Naravno, da bi tu niz možda pogrešaka koje su se dogodile, o tome možda možemo raspravljati, ali mi se čini da je važno da vidimo kako da sad u tom prelaznom periodu koji se sad događa, znači imamo neke nove institucije, imamo još uvijek neizgrađen sustav, transparentan sustav poticanja za razvoj civilnog društva, kako doprinijeti tom procesu da se uvažava ono što civilno društvo, odnosno organizacije civilnog društva u ovom trenutku rade. To je ukratko ono što zaklada sada radi i koje su neke aktivnosti, promišljanja koja se događaju u okviru zaklade. Pretpostavljam da ćete vi možda imati više pitanja pa onda možda da ostavimo vrijeme za tu raspravu. Zahvaljujem.

Emina Višnić, Multimedijalni institut

«Participacija mladih u izgradnji civilnog društva-novi trendovi»

Dobar dan, evo ja pozdravljam na kraju. Ja sam večeras pozvana govoriti o mladima i njihovoj participaciji u civilnom društvu, ali možda i u nečem što bismo mogli nazvati aktivnim javnim životom općenito. Ja bih krenula spomenuvši činjenicu koja je vjerojatno svima poznata da mladi u Hrvatskoj, što mislim nije samo obilježje Hrvatske, su vrlo nepovjerljivi i nemaju interesa za participaciju u bilo kojem obliku javnoga života, a tu se prvenstveno misli na politiku. Mladih u politici ima vrlo malo, gotovo da ih nema i ne postoji interes da idu prema njoj. S druge strane što se tiče organizacije u tzv. civilnom društvu ili civilnom sektoru, sektor je isto jedan od termina koji se voli koristiti, ja tu mogu govoriti samo iz iskustva, naime ne poznajem relevantna istraživanja.

Čini mi se da sve naše organizacije u kojima sudjelujem imaju jedan problem, a to je deficit novih ljudi, mladih ljudi koji bi se uključivali u rad organizacija. Zdravorazumski gledano, mi kad smo osnivali svoje organizacije tamo nekakvih '90ih, jedan dobar motiv za osnivanje organizacija, osobito ovih u široko definiranom smislu kulture, jedan od motiva bio je da su se ljudi organizirali u skupine, organizirali događanja jer naprosto ničega drugoga nije bilo. Što time želim reći? Naprosto nije postojala tako snažna konkurencija, ono što se događa na estradi i industriji zabave. Vezano uz to možemo govoriti o participaciji mladih u medijima kao jednog mogućeg segmenta civilnoga društva kao što smo čuli danas ovdje. Mislim da to ima veze sa relativno friškim tendencijama u Hrvatskoj, pojavi tzv. običnog čovjeka na televizijskim ekranima od najridikuloznijih emisija, ako se sjećate Glasa naroda pa do sve novijih i novijih segmenata gdje se sve više i više običnih ljudi pojavljuje, a tako i mladi koji participiraju više ili manje u različitim oblicima tzv. reallity show-ova. Mislim da je vrlo očito da se ne radi o participaciji, nego o objektivizaciji tih istih mladih ljudi koji naravno služe svrhama industrije zabave, konzumerizma i tako dalje. Ono što je široko dostupno i široko se potiče, a ne zaboravimo tu i teen magazine i sl. stvari, ono što je usmjereno mladima, to što možemo reći da je dominantna hrvatska javnost, civilno društvo još uvijek nije. U Hrvatskoj, to svi znamo, stvar dominantne hrvatske javnosti, zapravo je jedna kultura konzumacije, nezainteresiranosti i nesudjelovanja u onome što možemo nazvati općim javnim životom ili brige oko nečega što bismo mogli definirati kao ovaj ili onaj tip javnoga dobra. Meni se čini da je participacija mladih u Hrvatskoj na različitim razinama poprilično problematična i da su potrebne ne samo neke mjere sa strane civilnog društva, nego jednako tako i različiti tipovi mjera, odnosno da je potrebno izgraditi jedan pozitivan kontekst i reorganizaciju institucionalnog okvira koji se događa.

Nešto se u tom smjeru počelo događati sa donesenim, to vjerojatno svi znate, Državnim nacionalnim programom za mlade, koji se međutim ili gotovo da ne provodi ili se tek počinje provoditi, a prvih izvještaja zapravo još nema. Ja sam naime i član Savjeta za mlade i u prošlom sastavu vlade i u ovom jer nisam tamo bila kao politički faktor nego kao predstavnik mreže clubture, međutim nitko ne zna do kud se došlo sa određenim mjerama vezanim uz taj Nacionalni program koji se sastoji od stotinjak vrlo, vrlo konkretnih mjera. Znači to je s jedne strane.

S druge strane upravo je u pripremi Zakon o vijećima mladih kao jednog instituta koji se nalazi negdje između pozicije civilnog društva u ovom širokom smislu, koje uključuje i pojedinca i onoga što su vlasti i to na lokalnim razinama. Sad se radi na tom zakonu, ovisno o tome kako će zakon biti definiran, a postojat će i institucionalna mogućnost da mladi sudjeluju u jednom obliku savjetodavnoga tijela u svojim lokalnim zajednicama, bili to gradovi ili županije. Međutim, naravno i ovdje će se, ako se ne napravi neki tip edukacije i neki tip informacije koji će usmjeriti prema mladima, a što ne može napraviti vladin sektor sam, ne mogu naštampati flayere i poslati ih mladima, tu se ništa neće dogoditi, kao što se znalo dešavati sa mnogim stvarima. Naprosto od tih vijeća neće biti ništa i ona će ostati samo jedan institucionalni okvir koji je ispunjen bez ikakvoga sadržaja.

Meni se čini da ono što bi trebalo, iz čega će civilno društvo imati nešto kao što je posljedica je da se država i određene institucije, a to baš mislim u suradnji sa civilnim društvom, počnu baviti onim pojedincima koji nisu udruženi ni u kakve organizacije, ni u kakve neformalne inicijative ili druge tipove djelovanja, a koji imaju nekog drugog interesa, bazičnoga, koji se ne može svesti na čisti konzumeristički estradni interes. Čini mi se da su klubovi mladih koji postoje više manje u cijeloj Hrvatskoj različitog tipa djelovanja, od velikih urbanih klubova sa privlačnim i zabavnim i kulturnim programom, do onih klubova u manjim mjestima koji služe kao jedna alternativa onog minimalnog oblika društvenog okupljanja, neka mjesta preko kojih se može djelovati dvostruko, na način da se sami mladi pridruže i aktivno uključe i u aktivnosti samih klubova i da budu informirani o stvarima koje su za njih same bitne u smislu njihove pozicije u lokalnim zajednicama što je prvenstveni utjecaj na kvalitetu života tamo, pa i do njihove kasnije političke i bilo koje druge participacije.

Još jedna stvar koja se događa, mislim da je važno informirati one koji ne znaju, a to je da već gotovo dvije godine u Hrvatskoj postoji nešto što se zove Mreža mladih Hrvatske. Postojale su različite organizacije koje su pretendirale, još uvijek pretendiraju zauzeti mjesto tog reprezentativnog tijela što se tiče mladih i ovdje možda dolazimo do nekakvoga prijepora između toga da su i u civilnom sektoru nekad potrebni oblici različite reprezentativnosti.

Ovdje, naravno, možemo doći do prijepora koje je ovdje bilo postavljeno pitanje, dakle da nešto što se zove nevladinim nužno nema, ne smije biti obilježeno time da surađuje s bilo kakvim oblicima vlade, odnosno čak i dotle da ne bi trebalo biti financirano, s čim se mogu složiti u nekakvim mogućim drugim sustavima koje su drugačije posloženi nego što je ovaj naš ovdje, ali meni se čini, barem iz perspektive mladih, a mogla bih reći i iz perspektive drugih, da je nužnost povezivanja i suradnje tih dviju sektora naprosto nešto što stoji pred nama.

Jednostavno rečeno, meni se čini da većina vladinog sektora nije dovoljno niti osposobljena, niti ima informacija , niti ima znanja da se bavi onime što mi kao, kako smo rekli proteza obavljamo u tom nevladinom sektoru, civilnom društvu ili kako god. Čini mi se da je ta suradnja nužna. Naravno da se ovdje može raspravljati gdje je granica, gdje je pitanje i moralne pozicije i pitanje zapravo dovođenja vlastitog legaliteta ili legitimnosti, dokle se ide u tim suradnjama. Znači kako uspjeti u ovoj državi gdje mi zapravo još uvijek nemamo razliku između onog što je politički i onog što je vlada, uspjeti se održati da se surađuje sa onim što je Vlada, a da se nužno ne ulazi u političko, odnosno u stranačko opredjeljivanje, izbora jedne ili druge strane. Dakle kako tu percepciju pomaknuti negdje drugdje. Eto toliko, zahvaljujem.

Katarina Kruhonja, predsjednica Upravnog odbora Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva

Onom tko me ne pozna, ja sam u Zakladi predsjednica Upravnog odbora zaklade. Javljam se u vezi onog kako sam razumjela da sam od gđe. Cvjetane Plavša Matić predstavljena predstavnicom civilnog sektora u zakladi. U skladu s onim što je prof. Puhovski rekao, ne držim sebe predstavnikom civilnog društva, no osobom koja je od Ureda vlade RH za nevladine organizacije pozvana da se uključi u rad UO Zaklade, kao netko tko ima znanja i iskustvo rada u civilnom društvu. Za mene je to bila dosta teška odluka znajući koju funkciju i odgovornost preuzimam kao osoba, kako će to biti delikatno i izloženo javnosti, i donijela sam odluku na osobnoj razini. U isto sam vrijeme uspostavila sebi mrežu ljudi s kojima komuniciram, savjetujem se ali ne tipa konzultiranja sa svojom, recimo, bazom. Mislim da je to drugačiji način reprezentiranja. Ja, možda, reprezentiram nekog tko ima određene uvide u civilno društvo.

Zlatko Zeljko, Iuris protecta

Moje ime je Zeljko, Iuris protecta, imam tri pitanja gospođi Plavši Matić i komentirao bih odgovor gospodina Puhovskoga koji je osporio, odnosno tvrdi da je civilno društvo u Hrvatskoj na razini Švicarskoga. Ja i dalje tvrdim da je Hrvatska u predcivilnom društvu. Zbog čega? Zbog toga što, nesporno za vrijeme komunizma nije bilo valjda civilnog društva, nije bilo civilnih udruga, za vrijeme Tuđmana je formalno bilo, ali su one bile 90% režimske, poslije toga imamo par godina. Prema tome mi smo i dalje u predcivilnom društvu, ne znam koji je cilj bio gospodina Puhovskog, možda rekapitulirati komunizam? Pitanje gospođi Plavši Matić je u kojem odnosu stoji danas Vladin ured za udruge, dakle Zaklada u odnosu na Vladin ured za udruge? Hvala.

Gojko Bežovan, Ceraneo

…Meni se čini da je to u razvoju civilnog društva u smislu infrastrukture, da je dobro da mi imamo nešto kao što je zaklada gdje se dobivaju sredstva iz državnog proračuna i neka druga sredstva , iz lutrije… No, meni se čini da tu konkretno država kod nas ima jedan silan problem razvoja nečeg što je državotvorni cilj u ovom društvu. Pogotovo kao nešto što je ovisno o njoj, nešto što može imati različite konotacije. Ako vi vodite neke projekte, vi ćete imati jako velikih problema razviti neku poslovnu suradnju s ministarstvima zbog jako puno razloga , oni imaju jako puno drugih poslova, oni nemaju kapaciteta da s vama ozbiljno surađuju i nemaju kapaciteta da ni na koji način ozbiljno uvaže neke vaše preporuke, postignuća koja ste vi u tom smislu ostvarili. No, drugi problem koji se meni čini da će biti jako važan je problem da u civilnom društvu u Hrvatskoj postoji nešto što je podjela rada, da su neki sposobni nešto napraviti, drugi nisu. Mi smo imali u devedesetim, na prijelazu nešto što ja zovem pačja škola civilnog društva. Meni se čini da se u Hrvatskoj počela razvijati ta podjela rada tako da imajući u vidu hrvatski razvoj civilnog društva na neki način treba biti svjedokom tih promjena koje se događaju. No to će biti jako veliki problem i u ovoj raspravi i drugima razviti neko civilno društvo koje će biti ukorijenjeno negdje, ukorijenjeno u lokalnim nekim zajednicama, koje će doći do građana, do pripadnika nekih srednjih slojeva, koji će razvijati neki etički kodeks pripadnika civilnih slojeva, kako se zauzimaju za opću dobrobit i da će ih ti programi potaknuti da oni daju svoje vrijeme i svoja dobra općekorisne svrhe. I tu zapravo onda bude prepoznatljiv razvoj civilnog društva odozgo. Hvala lijepo.

Gordan Bodog, Centar za mirovne studije

Ovako, meni se čini da mi ovdje govorimo o tome kakvi su uvjeti rada, postojanja, funkcioniranja, dakle logistike, uvjeta rada dugoročnog, stabilnog vezanog za je li udruge, nevladine organizacije ili dio society organisations ili odnosno da li uopće inicijativom građana i građanki, tu je i odmah jedno pitanje mogu li u takvim uvjetima postati ili opstojati inicijative, dakle govorimo o neaktivnom građanstvu kao recimo supstratu u kojem mi prosto djelujemo.

E sad, reći ću kako ja doživljavam kako to funkcionira vrlo kratko, samo da prvo naglasim da što se Zaklade tiče kriteriji koji su postavljeni pred organizacije koje se hoće nazivati nevladinim udrugama, society organisation itd. su vrlo visoki za naše prilike, oni su upravo profesionalni i ta briga za institucionalni brand mislim da je svega stotinjak organizacija odlučilo, da nakon valjda dugog razmišljanja imaju uopće snage ili kvalitete da ispune te kriterije od kojih ja mislim osamdesetak ušlo u uži izbor. Da li je pitanje da ima i drugih koji se nisu motivirali da se jave za takvo nešto ili uopće nema? Pa ja mislim da o tome valja i te kako voditi računa.

Mi imamo tri razine djelovanja, jedna je kako se radi, druga je razina u ovim okolnostima najbolje moguće se radi, treća razina je, možda je u drugoj razini kad je riječ nemoguće ne samo mnogim nego uopće rijetkima da rade onako kako se radi, treća razina je nalaženje izlika, opravdanja i objašnjenja zbog čega se ne radi najbolje što se može u ovim okolnostima, kad se već ne može raditi onako kako se radi. To znači da i u našem tom prostoru koje se naziva civilnim društvom postoje nažalost mali broj ljudi koji kako se radi. Postoji, hvala Bogu, kritična masa onih koji rade najbolje u zatečenim okolnostima, ali postoji jako puno na različitim razinama, nažalost najviše onih koji rade, ali i tada traže razloge, izlike, opravdanja i očekuju bez libljenja da se puno toga povjeruje. Kad govorimo o tome, ja sam zabilježio, čini mi se četrnaest tema ili pitanja koje bih ne samo postavio Cvjetani ili svima nama, međutim nemamo vremena, pa ću ja sad probati vrlo kratko to reći.

Dakle, Cvjetana rekli ste ono što se dogodilo prije dva tjedna, prije dva tjedna su se događale različite stvari i taj proces traje. To zahtijeva, mislim da mi sad stvarno nemamo vremena i prostora, da se tome pruži jedan adekvatan javni dijalog ili civil society dijalog, jer se tu nije dogodilo nešto, tu se dogodilo niz stvari. Tu se i preko medija tumačilo i opet napadački itd. da se ne upuštam opet u ono o čemu je danas, večeras bilo riječi, reakcija na tako nešto je izostala ili je, postoje različite reakcije koje se međusobno trebaju vrednovati i trebaju se upoznati o čemu se tu zapravo radi.

Vezano za Zakladu i vezano za te kriterije postavljam jedno pitanje koje je čini mi se vezano i za to što se dogodilo. Koliko je ljudi, osoba, predstavnica ili predstavnika ili uopće eksperata, o kakvim mi ekspertima zapravo govorimo na razini javnog sektora ili na razini mehanizama od strane javnog sektora koji se bave civilnom društvom ili uopće eksperata koji djeluju unutar civilnog društva? Koliko doista osoba u Hrvatskoj ima bogatog iskustva sa tim velikim znanjem, ja mislim da ih nažalost nema pet hiljada i zato onda mogu ciklički dolaziti u one procese vrednovanja načina, kriterija ocjenjivanja nekakvih natječaja za građane. Tih ljudi naglo poslije ima sto, dvjesto, tristo. Sutra će ih biti petsto. Ti ljudi su i pokretači čitavog niza udruga i inicijativa itd. Tako da su oni u ovoj ili onoj relaciji sa sadašnjim, posljednjim itd. zbivanjima na toj civilnoj sceni. Sad na prvu loptu reći čujte konflikt interesa je kao što smo vidjeli zato što sam ja ne znam ovaj ili onaj ili što dobro gledam ove ili one, to je na jednoj paušalnoj razini. Što ja tu vidim, i sad ću završiti, vidim da nedostaje jedan veliki prostor da oni koji još nisu na razini tih eksperata, a takvih ljudi hvala Bogu doista imamo puno, da dobiju prostor za jednu dugoročnu edukaciju koju tek trebamo kreirati i o kojoj ljudi u ovoj sobi imaju što za reći, da bi iz tog broja ljudi mi dobili procjenitelje itd. Dat ću samo primjer u kakvoj se situaciji nalaze procjenitelji, konkretno petorica ljudi u jednom natječaju dobiju 84 elaborata, pazite elaborata koji u tri tjedna treba detaljno pročitati, detaljno procijeniti, vrednovati rad ljudi itd. u tri tjedna, to se događa izvan vidljivosti civilnog društva ili ne znam članova, članica itd. Dakle to su stvari koje se ne vide, odakle mi možemo stvoriti jednu poligonu imaginarnu fair play igru. Međutim sigurno na tome treba reagirati napadački. Vidim da uzimam previše prostora pa bih sad prekinuo, ako bude potrebe ili vremena ja vam stojim na raspolaganju.

Pardon, što se tiče Nacionalne strategije kao jednog oblika javnih politika, kao jednog oblika kompromisa između države koja je politički vođena i civilnog društva, to se zbiva i mi imamo sto dvadeset i nekoliko nacionalnih strategija što se zapravo s njima zbilo? Evo članica, dakle iz monitoring ili ne znam sukreiranja itd. nam je rekla citiram «što se provodi ili se ne provodi, zapravo nitko ne zna što se zbilo sa nacionalnim strategijama za ovo ili ono». To je alarmantno. Dakle, nema nikakvog razloga za ama baš ikakvo zadovoljstvo. U pripremi je niz drugih strategija i završit ću konačno sa time da vam kažem kako je sa vijećima mladih u stvarnosti, što se zbiva. Recimo imamo nekoliko gradova u Hrvatskoj gdje vijeća mladih dvije-tri godine se vježbaju. Vježbaju se na taj način da prije jednom godišnje pro forme se skupe ti mladi pazite predškolski, osnovnoškolski, srednjoškolski itd. sa svojim mentorima i onda uvježbavaju generalnom probom kako budu se i na koji način pionirski ponašali, ispred kakvih gradonačelnika ili gradonačelnica i ne znam kojih. To je zastrašujuće. A to je kao reprezentativni model na kojem se vježba što će se zbivati sa vijećima mladih. Hvala lijepa.

Katarina Kruhonja, predsjednica Upravnog odbora Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva

Koliko ja vidim situaciju, i zašto ću se zalagati i zato sam se zapravo i odlučila ući u UO Zaklade je model podrške razvoju civilnoga društva koji je inicirao Ured za udruge koji je rađen i razvijen na participatoran način, i koji će funkcionirati kroz trajni dijalog sa civilnim društvom. U tom smislu vidim svoju poziciju i nastojati ću podržavati trajnu otvorenost za dijalog. Ne mislim samo na ovaj ili ovakve sastanke nego i na drugačije načine na koje će Zaklada nastojati ostvariti trajni dijalog sa civilnim društvom u pravljenju strategija i politike rada. Možda se sada čini da to nije još dovoljno, ali prvo se trebalo nešto postaviti.

S druge strane želim reći da je Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva samo jedan izvor, jedan model i ne znači da mora ostati jedini. Mene zastrašuje što su sada sve oči uprte u Zakladu kao u ne znam što. To je jedan dio u cijeloj priči i nadam se da se upravo iz civilnog društva mogu pokrenuti i različite druge inicijative za promjene zakona, poreznog sistema i drugih, za razvoj civilnoga društva, važnih regulativa i praksi.

Tin Gazivoda, Centar za ljudska prava

Apeliram da pokušate kraće govoriti, da vaši komentari i pitanja budu direktniji i fokusirani.

Vjeran Piršić , Eko Kvarner

Gospodine Bežovane, ja sam iz Eko Kvarnera, ja sam tamo jedan samonikli NGO predsjednik Eko- Kvarnera koji se bori protiv Družbe Adrie. Zapravo više u vezi profesora Puhovskog, nama dolazi najkritičniji moment odnosa s politikom. Mi se ne želimo baviti s politikom, politika se bavi sa nama. I sa Družbom Adriom i sa apartmanizacijom i tim problemom koji imamo dole. Za veliku politiku, lobiranje mislim da to radimo relativno dobro, lobiramo ponekad diskretno, ponekad bučno, ali glavni problem su lokalne zajednice. Mi dole imamo katastrofu u lokalnim zajednicama i užasan je pritisak da se izađe na sljedeće lokalne izbore na listi, kao proračunati pojedinci koji imaju male privatne biznise ući odmah u sukob interesa. Apsolutno najkritičniji trenutak kako ući u lokalnu vlast, participirati, ponekad i preuzeti, to je bilo vrištalo u proljeće prošle godine u Bakru kad je SDP-ova vlast zbog skandala sa studijama o zagađenju koje nisu bile objavljene bila na odlasku i praktički bila je situacija kao da nije u njihovom interesu tko će preuzeti vlast u Bakru. I to se bilo naročito dogovaralo tko će u tom trenutku postat gradonačelnik. Od civilnoga sektora na kraju. Znači odlaskom lokalne vlasti i ulaskom civilnog društva to je nešto što nama polako postaje paranoični strah kad tražimo odgovore od autoriteta kao što je možda prof. Puhovski ili ne znam tko drugi. Zadnji put je profesor Laib bio lobirao kod nas na tribini sa talijanskim udrugom da se zapravo formira nezavisna lista koja će izaći na lokalne izbore i zbog čega sam to počeo govoriti, imali smo jučer sastanak u Ministarstvu zaštite okoliša u vezi devastacije obale koja se radi s intervencijama u prostornim planovima iniciranim od lokalnih zajednica. Imali smo sastanak investitora.

Imamo situaciju da se kod nas donose promjene prostornog plana, upravo sad traje takva rasprava, mi smo napravili peticiju, otprilike sve živo i dogodio se jedan paradoks, da smo imali u našem NGO-u takvu ekspertizu, koja je bila dramatično jača od ekspertize općine Omišalj. Imali smo par urbanista, imali smo par pravnika, digli smo pet civilnih tužbi protiv općine Omišalj. Znači mi imamo trenutno kvalitetniju populaciju za vođenje općine u civilnom društvu, nego u političkim stankama koje drže vlast.

Zbog čega to govorim, jedan mali problem je sljedeći, da 80% populacije hoće županijski referendum u pogledu Družbe Adrie. Mi moramo slijedeći tjedan to urudžbirati županijskoj skupštini. I stranka kojoj damo taj materijal, za nju je politički poen. Nama dramatično fali glasnogovornik u županijskoj skupštini, neka damo PGS-u nije dobro, ako damo Bebiću, trećem bloku nije dobro, ako damo HDZ-u nije dobro. SDP je protiv nas. Uglavnom tu je taj problem, ne bih dalje govorio pošto moramo biti kratki.

Distribucija sredstava je tipičan problem koji imamo i ovoj fazi mi ćemo predložiti općini Omišalj kod nas jedriličari koji su režimski dobiju recimo 150 tisuća kuna, a veslači koji su antirežimski 5000kn, a imamo isti broj članova. Treća stvar su mediji, najkritičnija stvar, moje prvo pitanje aktivista u Zelenoj akciji kad smo osnovali NGO Eko-Kvarner je bilo tko su vaši novinari. Nije bilo što su balastne vode, nego je prvo pitanje tko su vaši novinari, to je bilo dobro jer imamo dosta novinara koji su zauzeli stav, koji dolaze baš u ovaj prostor na tiskovne konferencije i polako se naši na Krku žale da 50% energije za naše akcije su pisanje priopćenja i poziva za novinare. Sad je nova moda uredničkog deska, ne šalji novinare koji su zauzeli stav na naše tiskovne, dakle neke potpuno nove koji nemaju pojma o ničemu.

Stvar broj četiri je u vezi ovih Zaklada i financiranja, mi imamo, mi smatramo da je zapravo cijeli model, vodi prema stvaranju neke nove klase ekoloških ili sličnih aktivista, mi ne možemo napisati projekt, nemamo vremena, mi se borimo protiv Družbe Adria. Smatramo da je potreban novi model, da novi model su nekakvi centri za consulting, znači, potrebno je stvoriti neki centar u Rijeci, da li je to centar ili udruga nije bitno, gdje ti možeš doći riješiti problem. I zadnja lekcija koja je prije dva tjedna bila ovo u vezi gospodina Kutle, naš predsjednik ogranka u Rijeci dobije otkaz u ACI-ju, zato što se gospodin Kutle žalio da se on nije dovoljno zalagao u ACI-ju za plavu zastavu. Tako da, ja bih rekao da postoji nova klasa u civilnom društvu koja je zapravo jako opasna za one koji se zaista hoće boriti za civilno društvo.

Biljana Kašić, Centar za ženske studije

Ja sam uživala slušati ovo i mislim da je ovo bilo nešto zbog čega se mislim moraju nastaviti ovakve diskusije. Otvorit ću stoga neka načelna pitanja potaknuta onim što ste vi dosada rekli. To su i etičke dvojbe. Prvo, potpuno se slažem s onim što je rekla Katarina, dakle postoji nešto što se zove autonomija pojedinca ili pojedinke, jedna etička pozicija, i nešto iz čega ona crpi svoje bivanje u Odboru Zaklade ili u Savjetu Zaklade. Mislim da je to jedina moguća pozicija unutar koje ona može biti; ona je to nama zapravo posve jasno elaborirala i to posve razumijem.

Ali ja imam načelni problem partnerstva sa Zakladom i ne znam kako to razriješiti, odnosno problem partnerstva s vlašću, prije svega iz razloga što nije utvrđena procedura partnerstva. A valja razgovarati i o sadržaju partnerstva, naravno. Iznimno je važno otvoriti raspravu o tome, jer ono što ja znam i zato sam potakla priču o nasilju je zbog pozicije koju ja branim kad je riječ o feminističkom pristupu nasilju, a koja je posve izmaknuta iz novih priča i «partnerstva» s državom. Nešto što je bila izvorna pozicija više je nema, a sad govorimo o nekoj drugoj poziciji. Ja o tome govorim, mene zanimaju te procedure.

Pitanje gospođi Cvjetani je kako Zaklada sebi može uzeti za pravo, dakle da sebi kaže da će poticati lokalne inicijative? Mene zanimaju ti mehanizmi jer nisam sigurna je li Zaklada ima etičko pravo da ona to radi. Iz pozicije tzv. autohtonih organizacija civilnog društva taj razvoj/koncept ne može poticati Zaklada, a niti novac koji ću dobiti od Zaklade da radim ono što sam naumila kao što ne može ni Igora (op.Gala) u Lici. To je važno pitanje, pitanje upravo te strategije i «partnerstva».

Postavila bih još jedno pitanje koje je važno, pitanje Emini. Govorim iz pozicije perspektive vrijednosti koju ja mislim da civilno društvo mora zadržati.

I Gojko je otvorio odlična pitanja o kojima moramo razgovarati, uključujući i priču o «novoj klasi» civilnog društva, ili paracivilnom društvu, kao i tzv. ekspertizi u civilnom društvu koja je postala privilegirano mjesto moći. Tu je čitav niz nerazriješenih dvojbi koje tiču nas unutar civilnog društva, a i koje se tiču partnerstva s vlašću i odnosa spram državne politike.

Problem imam i zbog perspektive vrijednosti te kritičke svijesti, odnosno savjesti. Dakle, ako ja gradim partnerske odnose s državom ili sa subjektima politike, mene zanima u kojoj mjeri ja mogu biti radikalna, kao što jesam, pa se onda mene drukčije razumije i citira. Kako si ja mogu dozvoliti užitak radikalnosti i kritičnosti, a zbog toga nikad dosad u životu nisam bila pozvana ni u jedan odbor ili savjet iako sam aktivistkinja već dvadeset godina, meni je to ipak upitno.

Drugim riječima, koliko državni modeli mogu 'propustiti' element kreativnosti i radikalnosti u svojoj priči? To je za mene važno pitanje i zapravo pitanje Emini: zanima me tvoja pozicija osobe iz Mame , kako ti to povezuješ s pričom nacionalne strategije mladih jer ja mislim da su to dvije, ne supostavljene nego suprotstavljene pozicije.

Saša Milošević, Srpski demokratski forum

Ja sam programski direktor Srpskog demokratskog foruma i jedan od poslova koje radim je lobiranje i fundraising. Imao sam zadnjih nekoliko mjeseci dosta kontakata sa ljudima iz Zaklade, nekoliko puta ste Vi gospođo Cvjetana i Katarina spomenuli kontakte, komunikaciju, dijalog. Čini mi se da je dobra stvar da imate osviješteno da taj proces institucionalizacije Zaklade još traje. Želio bih iznijeti nekoliko loših primjera, iako sam razmišljao hoću li se javiti za riječ ili ne, jer sam sudionik u tom procesu, jer stvari nisu završene.

Vi ste Cvjetana spominjali neke tri stvari, to ću iskomentirati; dakle davanje grantova, edukacija i regionalizacija. Dosta je bolan proces dodjele grantova. Stvari koje su postavljene natjecateljima nisu baš konzistentne, ljudi koje kontaktiramo nemaju uvijek prave odgovore ili se na njih predugo čeka, istovremeno kada se aplikacije predaju onda se Zaklada ponaša vrlo formalno. Primjer: mojoj udruzi je odbijen zahtjev jer smo poslali jedan pečat, dakle samo smo narativni dio projekta pečatirali, a nismo pečatirali i budžet. Što je bezvezno, ako ne pošalješ dokument, ovisi kakva je aplikacija, OK prihvaćamo je i pošaljite još Statut.

Dakle, sama Zaklada nije u stanju meni se čini, iz mog primjera, ispoštovati te visoke standarde, u redu, i ja smatram da standardi trebaju biti visoki, ali onda te stvari trebaju vrijediti obostrano. Jedan ZaMir se nije mogao kandidirati za najviši izvor, za najviši iznos institucionalne zaklade jer im je falilo petnaestak, dvadesetak dana da postoje pet godina. Znamo da organizacije koje postoje pet godina mogu dobiti milijun kuna.

Što se tiče edukacije - opet imam loše iskustvo. SDFu je izuzetno teško: imamo slabu kompjutersku pismenost, slabo stojimo s engleskim, jednostavno slabo stojimo s cijelom tom procedurom stranom posla, stvarima koje imaju svoje bankarske, financijske, administrativne zakonitosti, ispunjavanjem obrazaca. Vidjeli smo ove tečajeve koje Ramboll provodi kao idealnu stvar da se još nekoliko ljudi uputi kako komunicirati, tako da to bude profesionalan posao, a ne muka, grč, stres u zadnji čas. Odbijeni smo. Komunicirao sam sa ljudima iz Rambolla kako smo odbijeni, pa kažu javio se velik broj ljudi prije vas. Pitao sam ih: «Kako? Rekli ste da je rok 27og, mi smo poslali 20og. Ispada da je onaj tko se prvi javi - primljen. Opet sam ih zvao i rekli su mi da to ustvari nije baš tako, da je namjera pružiti pomoć samo onima koji bez te pomoći nikako ne bi uspjeli. Što je vrijedna gesta, ali nema smisla: jasno je da u Hrvatskoj nema šest stotina organizacija koje su i voljne i sposobne pisati aplikacije, ući u taj proces komunikacije s EU. Ti natječaji dakle moraju biti ciljani, moraju nekog birati, jer nema smisla da se svatko živi prijavi, moramo biti toliko realistični. A ovdje nije postojala nikakva procedura ili je ja makar ne mogu doznati i čini mi se da jednostavno neće biti dobrog razvoja na ovaj način. Dobrim djelom edukacijski programi postoje radi pomoći vulnerabilnim skupinama, manjinskim skupinama područjima uništenim ratom i ako se ja kao pripadnik neke od najznačajnijih, čisto po veličini, ako po nikakvoj drugoj kvaliteti organizacije s tog područja sam isključen, to je neki «disadvantage» koji nisam baš tako olako spreman prihvatiti. Rekao sam, još nije završeno, ja ću i dalje nastojati komunicirati sa ljudima s kojima sam počeo, ali meni su ove stvari upozoravajuće. Hvala.

Alija Hodžić, Institut za društvena istraživanja

Ja ću nešto malo oko ovog predstavljanja, ovo što je Žarko započeo pa otišao. Ja ću dati jedan prijedlog, mislim da se može tako riješiti. Dakle vidim da s jedne strane nisu više frontovi, s jedne strana vlada s druge strane civilno društvo, nego su sad sektori. Dakle stvar se ublažava i sada se pojavljuje neki prostor između tih sektora, neki oblik suradnje. Ta suradnja čini mi se ide tako što sredstva koja je civilni sektor dobivao izvana se smanjuju sa jedne strane, tako što je upućen na sredstva koja se na neki način dijele iz budžeta ili neki drugi način. S druge strane Vlada koja je izvana prisiljena da bude otvorenija i perceptilnija prema njemu. Dakle sad ta dva velika sistema guraju jedni druge za neke mostove jer moraju ostvariti suradnju, tu se sad pojavljuje ovaj problem, problem reprezentacije, predstavljanja. U socijalizam je bio jedan dosta pogodan izraz za to, gdje su mnogi tako ulazili u te organizacije i nisu predstavljali ni naciju ni mlade ni žene ni muške itd., ali su bili iz redova, oni tamo nisu ni trebali predstavljati, niti se razumijevalo da predstavljaju. Ali što znači to? To znači da ipak iz tih redova oni donose sa sobom neki tip mišljenja kojeg tamo ne moraju braniti i predstavljati, ali ga donose.

U tom smislu, dakle organizacije koje su se pojavile kao neki mostovi između civilnog sektora i države ili su paradržavni sektor, mogu smatrati one koji dolaze iz civilnog sektora kao one koji dolaze zapravo iz redova civilnog sektora. Oni ih i po toj logici i uzimaju. S druge strane oni koji ulaze unutra, ulaze sa svim svojim sposobnostima, upravo zbog toga što pripadaju tom sektoru i sasvim su autonomni. I oni koji ih primaju znaju da su oni autonomni, da nekoga predstavljaju i ne mogu od njih niti očekivati nikakvo predstavljanje. Tako da se može upotrebljavat taj pojam ili se naći neki sličan njemu da su oni iz redova.

Saša Milošević, Srpski demokratski forum

Odlaze neki dosadašnji donatori, ali situacija je sasvim suprotna, ona je može biti dobra - otvaraju se ogromni fondovi EU-a, nekoliko razina, dolazi Svjetska banka, dakle mogućnosti su sjajne za (to kažem u pozitivnom kontekstu) institucionalizaciju i vrijednosti, aktivnosti i organizacija. Zato je važno pričati kako će Zaklada postaviti procedure i koji će nivo utjecaja imati predstavnici inicijativa. Ovdje nastaje tržište donacija, to se može nama sviđati ili ne, ali ono će uspostaviti se sistem vrijednosti koji će sigurno biti bolji.

Toni Gabrić, urednik Zamirzine-a

Jako me obradovalo, gospođo Kruhonja, što ste rekli da se budući rad Zaklade treba zasnivati na dijalogu sa civilnim društvom i sa pripadnicima civilnog društva. Zanimalo bi me kada bi taj dijalog mogao početi? Moram priznati da sam od njega već dosad više očekivao.

I druga stvar koja me zanima, to je taj tip, uvjetno rečeno, delegiranja članova Upravnog odbora Zaklade koji su ujedno i članovi pojedinih organizacija civilnog društva. Zanimalo bi me vaše mišljenje je li ovdje ili nije riječ o sukobu interesa, pogotovo ako sutra možemo imati situaciju da upravo matične organizacije pripadnika ili pripadnica Upravnog odbora dobiju sredstva od Zaklade, dok neki drugi ne dobiju. Ili dobiju bitno manje. Znači, to su neke egzistencijalne stvari koje me zanimaju.

Tin Gazivoda, Centar za ljudska prava

Suzdržavao sam se cijelo vrijeme ali sad bih nešto rekao. Prvo reakcija je ovako, na jednoj generalnoj razini, upravo vezana za ideju ovog okruglog stola. Naše je namjera bila raspravljati o konceptu civilnog društva, ali nadali smo se da ćemo u ovom dijelu razgovarati o odnosu zaklade i nevladinih organizacija, pojedinaca iz civilnog društva i slično, te da ćemo na neki način potaknuti da se intenzivira taj dijalog. Ukoliko smo dijelom uspjeli u tome onda mislim da je to dobro za sve, te da u tom smislu nije tako bitno i ukoliko je i bilo mrvicu skriveno.

Drugo, zaklada se zove Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, znači zaklada koja će razvijati civilno društvo ako bi ja to mogao tako lingvistički interpretirati. Meni se to samo po sebi čini zanimljivim pitanjem, neću reći da me odmah to plaši na način da kažemo «zaklada će poticati razvoj lokalne zajednice pa sad se mi odmah stavimo u situaciju - mi smo aktivisti, neće nas nitko razvijati». Mislim, realno gledajući imamo primjer značajnog broja lokalnih zajednica koje u tom smislu ne funkcioniraju.

Da li mi stvarno očekujemo da će se civilno društvo ovako grass-roots od dole uspjeti, da li će se ono razvijati samo od sebe? Da li ono ima potencijala razvoja samo od sebe? Teorijski grass-roots od dole prema gore zvuči super, ali u praksi, nisam siguran. Meni je to pitanje koje se postavlja, a uostalom pretpostavljam da Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva postoji i zato što se smatra da se civilno društvo samo po sebi ne bi razvijalo u željenoj mjeri. Meni se to tako čini, ali je svakako riječ o ključnom pitanju. Zaklada se ponaša formalno, da. I Europska komisija se ponaša formalno više ili manje i neke stvari su ja mislim dio neke vrste treninga. Zašto je to tako, opet pitanje, da li je to dobro ili nije dobro, ali meni se čini da to treba otvoreno reći.

Konačno, ovo što se tiče predstavnika civilnog društva i te cijele rasprave ja se tu u potpunosti slažem sa prof. Puhovskim da ne postoje predstavnici civilnog društva. Osobno sam kad se o tome govorilo htio reći osobe iz civilnog društva, može i osobe iz redova civilnog društva, ali pak implicira neke redove. Što nas sprečava da kažemo osobe iz civilnog društva koje svojim imenom i prezimenom nekako djeluju i postoje, dakle «osobe iz» i sve je otvoreno. Te osobe imaju neke svoje vrijednosti koje proizlaze iz vrijednosti civilnog društva.

I još jedna stvar oko sukoba interesa. Slažem se da se otvara i mislim da je dobro da se otvara rasprava o sukobu interesa. S druge strane mislim da trebamo biti svjesni krajnosti nekoga argumenta, mi ne možemo reći da samo zato što je netko predstavnik neke organizacije ili je tako percipiran da ne može bit u upravnom odboru. Mislim, hoću reći da ako stvar zaoštrimo do kraja možemo doći u situaciju da se dovede u pitanje da će same organizacije početi razmišljati o tome da li da šalju ljude u ta tijela koja odlučuju o dodjeli sredstava. To su samo neka pitanja koja su se meni pojavila. Ja bih sad dao riječ zaključno našim uvodničarkama u ovom dijelu, dobro bio je još jedan komentar ispričavam se, i nešto ću na kraju reći - što mi se čini relevantnim i u kontekstu današnje rasprave - vezano za budućnost ovog Centra.

Gordan Bodog, Centar za mirovne studije

Ja se ispričavam ako sam dosadan, ali dvije stvari ću najkraće. Prva je uvodna, dakle ja mislim da je ovo tek neki početak ili nastavak procesa, dakle ovo je užasno potrebno pa bih htio možda pri tom zaključku predložiti da je užasno važan nastavak tog procesa. Ali bilo je riječi o puno propitivanja vrijednosti i vrednota. Evo ja bih samo ukazao na jednu za mene paradoksalnu, da ne kažem kontradiktornu podjelu. Ovo je recimo, s jedne strane se govori o tome kako ima li sredstava, još i više ili još i manje pa se govori o tim igrama na sreću. Dakle nije paradoksalno da mi govorimo o tome da se stvar, tu odmah moram reći koliki je postotak i tko je pregovarao u ime koga, s kime, po kojim kriterijima da se raspodjeljuju postoci, za što itd., to je krajnje nejasno i kad govorimo o donošenju odluka u ime nekog o nečemu. To je izuzetno važna stvar.

S druge strane, dakle da bi trijumfalno ili ne znam, možda sam upotrijebio loš izraz, ali kad govorimo super jesu tu neki postoci od igara na sreću, neki sponzori su ispred nas, a istovremeno govorimo o ne znam, građanskoj svijesti ili nesvijesti ili neaktivizmu naših građana i građanki. Kad već postoje igre na sreću tu postoji čitav niz stvari koji se može učiniti. O čemu se zapravo radi? Kakvo je stanje u ovom društvu? Ako su to nekakva sredstva koja su dopuštena, to su neki nameti itd., hajmo mi ipak biti malo ljudskiji i principijalniji što se tiče vrednota pa ne tretirati to, hajmo tjerati ljude da se postave u ove situacije jer bez toga ne mogu, da bi mi dobili više novaca..

Aida Bagić, MAP savjetovanja

Samo bih završno htjela ukratko kazati čemu se nakon ovoga razgovora čudim. Naime ja se čudim da civilno društvo još uvijek isključivo u ova tri sata spominje kao isključivo pozitivan pojam.

Nacionalna zaklada ima namjeru razvijati civilno društvo, ja mislim da bi bilo zanimljivo provesti jednu raspravu o tome što sve pripada civilnom društvu i recimo nedavno je bila Nacionalna konferencija o volonterstvu koja je imala za moto 'vrijeme je za vrijednosti'. Meni se čini da je u posljednjih deset ili petnaest godina i prije toga uvijek bilo vrijeme za vrijednosti i zapravo su se građani i građanke organizirali shodno svojim vrijednostima jer ovako mi često govorimo sad primjer koji je dao Saša, zapravo vodimo neku vrstu razgovora kako ojačati poslovne vještine ljudi koji se tamo organiziraju, jer u krajnjoj liniji ono što se preko Rambolla nude kao treninzi to su treninzi u poslovnim vještinama koji su korisni za sve građane i građanke bili oni u civilnom društvu, bavili se nekim vlastitim biznisom ili bilo čim drugim. Ako pogledate način kako se mjeri indeks civilnog društva, znači struktura, okoliš, vrijednosti, utjecaj, na isti način se može mjeriti primjerice utjecaj malih poduzetnika u Hrvatskoj ili struktura sveučilišnih institucija. Dapače, meni se čini da bi se vrijedniji rezultati mogli dobiti kad bi se tematski, primjerice gospodin govori o ekološkim organizacijama ili onima koje se bave ženama, bez te podjele na sektore.

Još samo zaključak. Ja mislim da je ovaj model koji jest koristan kao model podjele na sektore, on je koristan samo na taj način. Meni se ponekad čini da i aktivisti i aktivistice sami upadaju tu u, govorenje iz pozicije određenog sektora, predviđajući ono što je toliko očigledno, a to je da svatko od nas u tijeku svog života, profesionalne karijere, bilo čega, zapravo se kreće neprestano između sektora, za primjer ponovo i prof. Puhovski i prof. Bežovan jesu, koliko ja vidim, njihovi glavni financijski izvori jesu javni sektori, proračun. Dakle, dalo bi se tu davati i drugih primjera. To su, da završim, nije mi još uvijek jasno zbog čega se još uvijek civilno društvo naprosto doživljava kao pozitivno, da dam još jedan primjer u kojemu su građani vrlo aktivni oko onih vrijednosti do kojih im je stalo. To se vidjelo na ulicama, to se vidjelo u mnogim stvarima, nedavno je bio primjer građana i građanki Slatine koji su koristili vrlo dobro retoriku participacije protiveći se izgradnji doma za azilante. Koristili su upravo ono - nitko nas nije pitao, mi želimo biti uključeni, a to je ono što zapravo mnogi od nas žele promovirati. Eto to su neke moje zaključne dileme.

Vjeran Piršić, Eko Kvarner

Civilno društvo na Kvarneru cvijeta tamo gdje postoji problem sa lokalnom zajednicom. Znači ne može se participirati, dvadeset i sedam općina i gradova u mojoj županiji, samo u Krku ima jako OK ekipa, gradonačelnik, tamo ne postoji taj problem. Nema participacije. Drugo, u vezi grass-rootsa, da, može se dogodit grass-root, civilno kod nas. Mi smo u zadnjih godinu i pol izdvojili 37 udruga koje zovemo «talibanske», koje rade kvalitetne stvari. I one mogu raditi kvalitetno i njima treba podrška. I zadnja stvar, ovaj, zato postoji pseudo civilno društvo koje je sve jače i jače i zato kada Janaf predstavlja sadržaj studije u dosluhu sa ministarstvom pozove se 'Lijepa naša'. A mi kao ne postojimo. I zato mislim da je glavna opasnost pseudo civilno društvo i mislim da je ovaj koncept Zaklade savršen generator pseudo civilnog društva.

Cvjetana Plavša Matić, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva

Hvala lijepo. Zapisivala sam ovako kako ste se javljali i imali neka pitanja ili komentare. Prvo bih rekla Katarini, nas dvije smo dosta o ovome razgovarale, ja kad sam rekla da su u upravnom odboru predstavnici, odmah sam iza toga rekla odnosno stručnjaci. Možda nije bilo dobro to naglašeno sa moje strane, ali to sam sigurno rekla i mislim da smo i kada smo razgovarali o tome htjeli ustvari imati osobe koje imaju iskustvo u radu u civilnom društvu i to je bilo nešto što je nama bilo jako važno.

Gospodin je pitao vezano uz Ured za udruge i Zakladu, kad smo mi Vladi republike Hrvatske 2002. godine predlagali taj novi model, taj koncept kojim se pozicionira Savjet za razvoj civilnog društva, Zaklada i Ured za udruge, ideja je bila da se dosadašnje aktivnosti koje je imao Ured za udruge u tom trenutku, vezano uz financijske potpore decentralizira prema ministarstvima, a da ono što nismo nikako mogli dati niti jednom ministarstvu, a vezano je uz demokratizaciju i razvoj civilnog društva, da se to alocira u Zakladu koja bi bila prirodnija institucija nego što je Vladin Ured za udruge u tom trenutku. Ideja je bila da se to napravi zbog toga što se stvorio jedan sistem u kojem je Ured za udruge postao preusko grlo i ministarstva su na neki način koristila Ured za udruge kao alibi ne suradnje sa udrugama. Rekli su, imate tamo specijaliziran ured, tamo su novci, javite se njima i to je negdje bila alarmantna situacija da oni ne žele razvijati te modele suradnje.

Ja ne bih govorila o partnerstvu, mislim da nikad nećemo imati partnerstvo između države i organizacija civilnog društva, nego možemo govoriti o suradnji na pojedinim projektima ili pojedinim programima koji se donose, strategijama, svejedno što. Tako da smo onda u tom trenutku rekli da bi bilo dobro da stvarno se to decentralizira, znači da ovo pređe u Zakladu, a da se u strukturi države ojača uloga Savjeta za razvoj civilnog društva kao jednog participativnog modela koji bi trebao promišljati i Vladi predlagati nove mogućnosti i predlagati joj prioritete u poticanju i podržavanju, u otvaranju prostora za razvoj civilnog društva u Hrvatskoj. I Savjet je funkcionirao dvije godine, još uvijek je on legitimno tijelo kojeg je Vlada potvrdila svojim rješenjem i u tom Savjetu su i ljudi iz civilnog društva, i predstavnici ministarstava na vrlo visokoj razini odlučivanja, državni tajnici ili pomoćnici ministara.

Prijedlog je bio da Ured za udruge ostane kao jedno operativno, stručno, administrativno tijelo u Savjetu. Savjet bi trebao imati tu aktivnu ulogu u odnosu prema Vladi, znači ne više jedno birokratsko tijelo kao što je Vladin ured, nego jedna nova mogućnost zajedničkog rada jednih i drugih na pitanjima pronalaženja tog prostora suradnje i poticanja daljnjeg razvoja civilnog društva.

I u tom kontekstu je Zaklada bila kao jedan od projekata Ureda za udruge i ostala je i dalje kao takva na poziciji, kad govorimo o proračunu, na poziciji Ureda za udruge kao transfer sredstava od igara na sreću koja su predviđena Uredbom o raspodjeli sredstava. Tako da nikakve druge, daljnje, sadržajne veze između Zaklade i Ureda nema, svatko bi od nas trebao izvršiti onaj dio posla kako je predviđeno tim novim modelom, no postoji sada jednostavno nemogućnost da se bilo što dalje napravi jer kada su mene razriješili 15.7.o.g. sa pozicije predstojnice Ureda, nitko više nije imenovan i ne zna se koja je sada sudbina Ureda za udruge. Mi smo nekoliko puta slali upit gospođi potpredsjednici sa zamolbom da nam se kaže što se događa sa Uredom jer samim time što ne postoji Ured ne postoji ta logistika Savjeta, znači ni Savjet ne može izreagirati više na nikakve, gospođa Šegović je inače i članica Savjeta, jednostavno je paraliziran. Taj model koji je bio, čini mi se u ovim uvjetima u kojima smo mi bili dobro osmišljen, jednostavno sada ne funkcionira. Što će se sad dogoditi ne znam, u proračunu za 2005.godinu se predviđa i dalje Ured za udruge, da li je to signal da se neće ukinuti, to stvarno, nemam povratnu informaciju. Eto, ja se nadam da sam odgovorila na vaše pitanje.

Bilo je nekih pitanja vezano uz ukorijenjenost civilnog društva što je gospodin Bežovan govorio, ali čini mi se da nije bilo konkretnog pitanja, da je to bio samo komentar, Gordan je postavio dosta pitanja vezano uz kriterije i o tome da li su neki od tih kriterija previsoki, pogotovo ste se osvrnuli na ove institucionalne potpore.

Čini mi se da smo mi u promišljanju kako napraviti taj program financijskih potpora išli od one razine inicijativa koje smo pokušali osmisliti na način da nema previše formalnih prepreka ljudima koji bi se trebali prijaviti, do ovih većih i zahtjevnijih projekata na kojima smo stvarno postavili i viši kriterij. Ali smo i kod tih viših kriterija vodili računa da se uključe i one manje razvijene organizacije, srednje razvijene organizacije i recimo više razvijene organizacije ako smijem uopće te termine upotrebljavati, možda nisu uopće adekvatni, ali možda s obzirom na njihovo djelovanje i iskustvo. Zato mislim da su prilike bile postavljene za sve koji god su mogli, htjeli i željeli se prijaviti, ima ovo što je Saša rekao vjerojatno problema oko toga da je nedostajalo nekome možda ne znam mjesec dana ili dva mjeseca da ispuni formalne kriterije, ali su kriteriji bili postavljeni tako kako jesu i sad nismo mi mogli u samom procesu mijenjati kriterije.

Ali je ono što smo mi iz ovoga naučili sada i evo, Katarina može o tome posvjedočiti jer smo razgovarali o tome na Upravnom odboru, naučili smo da moramo vrlo jasno razraditi procedure, koje ne moraju biti onako kako smo mi, možda smo previše preslikali onog što je radio Ured za udruge. Ovaj proces koji je krenuo sa prozivanjem ljudi koji su bili u povjerenstvu za procjenu projekata u području izvaninstitucionalnog obrazovanja čime su se tu dogodili, prvo je sigurno bilo nešto što se zvalo proceduralna greška, drugo je pitanje ovo koje ste postavili vezano uz sukob interesa, mislim da su ministarstva u ovom sada razdoblju nakon što je proces od Ureda za udruge decentraliziran, da su oni jednostavno kopirali ono što je Ured za udruge radio bez previše promišljanja, u stvari kako to prilagoditi svom sustavu. Mi smo kao Ured za udruge, kada smo imenovali ljude u stručnim skupinama imali tu mogućnost sagledavanja stručnjaka iz svih područja, mi smo imali devet različitih područja i mogli smo vrlo lako nekog tko je bio stručnjak recimo za, ili djelovao u zaštiti okoliša i tko pozna sektor kao takav mogli smo ga staviti u izvaninstitucionalnu naobrazbu bez ikakve bojazni da će ta osoba imati sukob interesa jer nije prijavio projekt u tom području. Oni su to jednostavno preslikali bez razmišljanja dubljeg o tome i sigurno je da i taj Poslovnik o djelovanju povjerenstva treba uskladiti sada sa njihovim sektorskim djelovanjem.

Katarina je spominjala potrebu za trajnim dijalogom, ja mislim da je to ono čime ćemo se mi morati vrlo intenzivno baviti jer Zaklada sigurno niti želi niti može biti novi izvor moći ili ovo što je gospodin sada rekao generator nekakvih kvazi-organizacija civilnog društva. To sigurno nije bila naša želja niti naša vizija koju smo imali i mi smo se u ovih par mjeseci, znači od četvrtog mjeseca do sada bavili ovim institucionalnim stvarima, od toga da se osigurao prostor do tog da je bilo vrlo neizvjesno što će se dogoditi sa proračunom, da li će ta sredstva stvarno doći, što će se dogoditi sa projekcijom za ubuduće, da li će nas nova vlast prepoznati ustvari kao nekog tko je tvorevina bivše vlasti ili će prepoznati u nama instituciju koja će moći pomoći u tim procesima.

Tako da smo, moram iskreno reći, se više bavili svojim unutarnjim stvarima i poslagivanjima i ovo što Saša kaže da imamo problema sa komunikacijom sa nekim od naših ljudi, to je točno. I mi isto imamo kompletno novu ekipu. Ja ne mogu reći da smo mi uhodani tim, ali ne možete niti preko noći niti stvoriti organizaciju kao takvu. Kad gledate da smo mi od četvrtog mjeseca do sada ipak uspjeli napraviti dosta stvari, mislim da OK, možda stvarno smo mogli pronaći dodatne snage da izađemo vani i da započnemo taj trajni dijalog, ali to je nešto što sad pred nama stoji. Mi smo završili ovaj unutarnji proces iako on nije gotov, to je nešto što je permanentna stvar, vi tim ne možete izgraditi u dva, tri mjeseca, to se radi više mjeseci, pa čak i godina dana.

Distribucija sredstava, mislim da sam tu nešto već rekla, gospodin je rekao da nemaju vremena pisati projekte, to je ono što mene osobno najviše muči u cijeloj toj priči distribucije sredstava da se mi ponašamo na neki američki način «piši projekt, pa ćeš dobiti novce». Sigurno moramo razmisliti o tome kako da budemo prisutni i kako da se pomognu te inicijative koje nemaju vremena pisati projekt ili koji jednostavno niti nemaju potrebu za to, nego je to neka inicijativa kao što je ovo, vi kažete ne znam, treba se angažirati da se dobiju neke donacije od poslovnog sektora, ili privatnog sektora, a u petnaestom putu vam treba neka podrška sa strane koja nije više taj isti kojeg vi stalno molite da vam pomogne.

Dakle mislim da tu koncepciju moramo promijeniti, nešto će sigurno morati biti osnovano projektno, nešto ćemo morati promijeniti na način da te mogućnosti financijskih potpora ne budu isključivo bazirane na pisanju projekata i to moramo zajednički osmisliti koja bi bila najbolja varijanta jer ćemo defacto nastavimo li isključivo tako, ja mislim da u određenim segmentima moramo imati tu proceduru, ali isključivo tako će se stvarno stvoriti možda čak i neke organizacije koje će se specijalizirati za pisanje projekata.

Osvrnula bih se na ovo što je Biljana rekla, da treba utvrditi proceduru partnerstva, to se slažem da treba i treba razmisliti o tome da li je to partnerstvo ili suradnja. Ja uvijek imam dvojbu oko toga, da li Zaklada ima pravo poticati razvoj lokalnih zajednica, to je isto nešto što ja mislim da mi nemamo pravo, ali bi negdje trebali biti prisutni kad se to događa. Možda nije bilo jasno to rečeno.

I da li ovo vaše pitanje, da li možete biti radikalni ako ste partner državi ili vlasti mislim da smo ono što smo mi u Uredu za udruge uspjeli napraviti je da smo čak i one '98e kad smo krenuli sa tim su se financirali projekti koji apsolutno nisu bili po volji vlasti. Znači, nije se vodilo računa da li ste vi pripadnik ove ili one strane, nego se gledalo na to kakav je to projekt, da li taj projekt potiče neke pozitivne promjene. To je ono što je bilo bitno.

E sad, kako to ostvariti kod financiranja koje dolazi iz ministarstava, e tu moramo očito malo poraditi više na tim procedurama i meni je žao što je ona priča sa Kodeksom pozitivne prakse koji je definirao način raspodjele sredstava sa svim onim koracima od definiranja prioriteta, raspisivanja natječaja, nezavisnih skupina koje to procjenjuju, to je zastalo. Jednostavno je to vraćeno natrag u proceduru i nadam se da će do kraja godine izaći iz procedure Vlade i da će to ipak krenuti prema Saboru na usvajanje.

Saša je ponovo govorio o visokim standardima kod prijavljivanja, tu mi se čini da sam nešto rekla oko toga, ovo što je Ramboll bio zadužen za ovu tehničku pomoć pri provođenju programa CARDS-a, oni su, u njihovom opisu posla je bilo da moraju dati priliku najviše do 600 sudionika, potencijalnih korisnika tih sredstava, Ono što je bio nekakav ključ prihvaćanja prijava, pošto su dobili, ne znam, 750 prijava, a mogli su ih svega 600 prihvatiti, je bio taj da su bili zastupljeni predstavnici iz raznih institucija, znači nisu samo udruge bile u tom, nego se vodilo računa da kada se slaže jedna radionica, odnosno sudionici radionice, da postoji otprilike isti broj onih koji dolaze iz civilnog društva i onih koji dolaze iz institucija socijalne skrbi, zdravstva i obrazovanja i same lokalne samouprave.

To je odgovor i gospodinu Gabriću na pitanje ja mislim kad će početi dijalog, tu mislim da smo rekli i ne znam, vaša dilema je bila da li je ovaj proces naše institucionalizacije trajao predugo i da li je kasno za početak dijaloga, ja mislim da nije, ali dobro to ostavljam na mišljenje. Vaše pitanje je bilo isto kako su birani članovi upravnog odbora i da li će oni imati sukob interesa kada se budu odobravala sredstva koja dolaze od strane zaklade.

Ono što smo mi pokušali napraviti u samoj proceduri odobravanja financijske potpore je da postoje tri razine koje odlučuju. Prva razina je na regionalnoj razini su oformljeni odbori koji ocjenjuju u regijama, znači imamo tri stručnjaka ili stručnjakinje koji rade u svakoj od ovih regija u Hrvatskoj koji su procjenjivali sve projekte i inicijative, nakon toga je programski odbor donosio odluke o tome koji će projekti, znači iz svih regija je došlo na programski odbor i onda je programski odbor ustvari donosio odluku o najkvalitetnijim projektima i inicijativama kojima treba dati financijsku potporu. Ono što upravni odbor ima kao zadaću i tu smo vrlo vodili računa da ne dođe do sukoba interesa je samo da ono što Programski odbor i Savjet za strateška ulaganja, to su znači dva tijela koja odlučuju, da upravni odbor mora samo odobriti ukupne iznose.

Znači ako Programski odbor kaže - imamo 16 projekata kojima želimo odobriti financijsku potporu, upravni odbor ne ulazi u meritum ničega, nego samo kaže to je ukupan iznos, recimo milijun i pol kuna i to se odobrava iz sredstava Zaklade za te projekte za koje je Programski odbor donio odluku, ne miješaju se ingerencije jednog i drugog tijela. Dosta smo razmišljali o tome jer je svima u upravnom odboru bilo jako važno da te procedure budu jasne i da njihova uloga svakako ne bude u tome da oni odlučuju o tome koji će projekt dobiti sredstva, a koji neće. Izbor članova. Onog trenutka kad je Ured za udruge predlagao stvaranje Zaklade kao takve mi smo istovremeno od Vlade dobili nekakav mandat da predložimo osobe koje bi bile članovi upravnog odbora osim naravno onih koje ministarstva imenuju po samoj strukturi, znači tri dolaze iz ministarstva i nama je, mi smo isto tako dosta razmišljali o tome kako sada oformiti taj upravni odbor i kako izbjeći tu mogućnost da nam nema prevelikog broja predstavnika ministarstava, nego da upravni odbor bude mjesto gdje će i osobe iz civilnog društva imati riječ. I to je bio naš prijedlog, prijedlog Ureda za udruge. Znači nije nitko tu niti sugerirao, nego smo mi jednostavno promišljali, razgovarali sa ljudima i na taj način smo predložili Vladi da to budu ljudi koji će se imenovati u upravni odbor. I bilo je naravno i dosta problema sa time pošto je Vlada u prvom naletu htjela da odnos bude drugačiji, znači da od devet članova njih pet bude iz ministarstava, a svega četiri iz civilnog društva, tako da smo mi izborili za poziciju da to stvarno bude obrnuto. Eto, odgovor je to da je to Ured za udruge predložio.

Zlatko Zeljko, Iuris Protecta

Ne bi li bilo korektnije da su ipak birani?

Cvjetana Plavša Matić, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva

Slažem se sa vama da smo imali vremena. Ja sam apsolutno za taj model, taj model smo mi primijenili kod Savjeta i mi smo za članove Savjeta to napravili na način da smo zatražili da se osobe za koje se smatra da postoje, da imaju stručnost i da bi mogli se zalagati za pojedina područja u kojima djeluju organizacije civilnoga društva, oni su imali tu mogućnost da predlože svoje osobe koje bi mogle raditi u Savjetu, ali mi vremena za ovako dugačku proceduru kad se govori o upravnom odboru nismo imali, ali smo zato u Statut stavili da će se idući upravni odbor birati na način da će se o tome rasprava započeti šest mjeseci prije nego što istekne mandat prvog upravnog odbora i da će se o tome razgovarati s organizacijama civilnog društva i sa osobama koje djeluju u civilnom društvu i tu smo sada ostavili mogućnost da imamo vremena da o tome razmislimo i da se delegiraju, odnosno imenuju osobe koje će onda biti u upravnom odboru.

I Gordan je ponovo postavio pitanje tko je donio odluku o postupcima kod igara na sreću, to je bio proces. Odluku je donijela Vlada naravno. Ali proces dogovaranja i natezanja je trajao nekoliko, ja mislim čak i šest mjeseci.

Gordan Bodog, Centar za mirovne studije

Između koga, tko je pregovarao, u čije ime i za što?

Cvjetana Plavša Matić, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva

Bili su pozvani samo oni predstavnici koji su prethodno od lutrijskih sredstava imali financijske potpore, to znači da su to osobe, odnosno udruge osoba sa invaliditetom, tehnička kultura i sport (Olimpijski odbor). I onda smo nakon mnogo sastanaka uspjeli anulirati prvobitnu želju Olimpijskog odbora da taj novac ide kompletno njima, znači svih tih 50% sredstava ide njima i ono što sam ja pred nekih desetak dana...

Gordan Bodog, Centar za mirovne studije

U civilnom društvu ima jako puno stručnjaka i stručnjakinja za vještine pregovaranja, agresivan nastup i na razmetanja na tom povuci-potegni. Tako da dakle u idućem pregovaranju računajmo, ima i ovdje za stolom ljudi koji bi znali u tom «fightu» kad je već fight bez pravila odigrati stvari za neki bolji rezultat.

Cvjetana Plavša Matić, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva

Mene u stvari Gordane, u tom trenutku, 2002. godine kad smo mi započeli taj proces mi smo imali javnu raspravu. Javna rasprava je bila u Europskom domu, bilo je četrdesetak, pedeset ljudi iz civilnog društva, razgovarali smo o tome kako ta sredstva usmjeriti, napravljen je zahtjev prema vladi, to se sve poslalo, nitko poslije toga nije napravio apsolutno ništa. Svađali smo se oko onih 17 milijuna koje je Ured za udruge dodjeljivao, a vrlo je glatko moglo proći 120 milijuna, sada već i više, 150 milijuna, a da nitko nije reagirao. Tako da, ja se slažem da postoje pregovaračke vještine, ali nisam vidjela da ih je itko želio iskoristiti. Mislim da su uvijek prevelika očekivanja bila da bi Ured za udruge trebao organizirati ili nešto napraviti, mi smo onoliko koliko smo mogli stvarno napravili maksimum u tom trenutku i ja mislim da je rezultat toga bio koliko-toliko pravična raspodjela tih sredstava, ono što se događa sada za iduću godinu će biti to da će Hrvatski olimpijski odbor ponovo vršiti atak na ta sredstva i pitanje je kako će to sada završiti, da li će kada više nema te pozicije u okviru vlade itko ikoga više pozvati? To ne znam, ali to je nešto o čemu bi svakako trebalo promišljati, vidjeti načine kako da se utječe na te odluke.

Tin Gazivoda, Centar za ljudska prava

U svakom slučaju nitko ne može u ovom trenutku reći da nije znao za to da će se Olimpijski odbor truditi, u skladu sa svojim interesima, izboriti za više sredstava. Mislim da u proteklom periodu nevladine organizacije nisu dovoljno znale, a onda definitivno i kad su znale nisu dovoljno činile da se bore za ta sredstva. To je moje osobno mišljenje. Emini bih dao riječ, zahvaljujem se Cvjetani bilo je puno pitanja i puno je toga odgovorila. Emina izvoli.

Emina Višnić, Multimedijalni institut

Ja ću pokušati stvarno vrlo kratko, zapravo, naravno tu meni nije bilo ni puno pitanja postavljeno, mislim da je Cvjetana na većinu njih odgovorila, ja mogu samo odgovoriti na nešto što me je Biljana pitala vezano uz Nacionalni program za mlade i Mame.

Biljana Kašić , Centar za ženske studije

Da, mene zanima iz tvog identiteta kao osobe aktivne u Mami, koja je po meni jedna od uzornih organizacija u civilnom društvu, kako ti to povezuješ s ovim Nacionalnim programom za mlade, gdje ti vidiš taj link ?

Emina Višnić, Multimedijalni institut

Pa link je i u nekoj povijesti nastajanja Nacionalnog programa za mlade, on je za razliku od velikog broja takvih nacionalnih programa i strategija u Hrvatskoj, nastao i dobrim dijelom kroz nekakav tip suradnje sa različitim organizacijama i sa različitim ljudima iz civilnog društva i sa onim koji su mladi i mislim da je tu bio jedan veliki broj ljudi zapravo uključen, i geografski različito. Neki su bili izostavljeni, neki nisu itd. i radi se o jednom skupu mjera, ne radi se o nekakvoj strategiji apstraktnoj itd. nego radi se o tih 120 čini mi se mjera koje su raspoređene po određenim sektorima u kojima su imenovani tko je odgovoran, za koji tip programa i koliko novaca za to treba, znači radi se o vrlo konkretnim stvarima.

Ono gdje nalazim spoj onog što ja radim u Multimedijalnom institutu, odnosno u Mami kao i u drugim organizacijama su upravo ovih nekih deset-petnaest mjera koje se i nas tiču. Ne samo kao korisnika nego i kao nekog tko će možda moći negdje utjecati i na provedbu tih mjera. S druge strane tu postoji moja pozicija koja je zapravo diskutabilnija u Savjetu za mlade u kojem sam rekla, moja pozicija je zapravo tamo marginalna, ja sam jedan od članova, nije marginalna naspram nekog tko nije tamo i to tijelo je formirano kao tijelo koje treba nadgledati provedbu nacionalnog programa.

Međutim, problem je sa tim tijelom kao i sa većinom takvih tijela, vjerujem i sa Savjetom za civilno društvo da naprosto da bi to tijelo radilo i dobilo pregled nad time, osim svojih iskustva, a nas je tamo četvero koji imamo iskustvo nad ostalih deset ili dvanaest, ne sjećam se točno broja koji nemaju iskustvo, koji su iz državne uprave i administracije, dakle da bi se dobio pregled nad stvarima koje se dešavaju isti ti nositelji trebaju napraviti nekakve izvještaje, ništa se nije desilo, Savjet ako se stvar ne promjeni imaju sad sastanak prvi put nakon godinu dana, a obećane su različite stvari da će se promijeniti i ovo i ono, Savjet u principu nema nikakvu ulogu. U slučaju, evo moja sad najosobnija pozicija, da se u vezi tog Savjeta ništa, da je on i dalje mrtvo slovo i ukras političarima u određenim kampanjama, ja tu istupam i tražim podršku, radim pressicu u Mami, govorim...moja prva legitimacija čak nije vezana uz jednu organizaciju nego uz više njih i vezana je uz određen tip djelovanja oko sektora i prema sektoru. Dakle ja nemam osobno problem oko tog tipa sukoba interesa.

Tin Gazivoda, Centar za ljudska prava

Hvala. Dakle Savjet za mlade baš i ne funkcionira, mislim da se to može reći, Savjet za civilno društvo baš i ne funkcionira, Ured za udruge nema predstojnika, Zaklada se razvija. Mislim da to možemo reći i mislim da je to jedan realni prikaz stanja koji je još uvijek po mom sudu na toj institucionalnoj razini bolji nego ono što smo imali prije nekoliko godina. Ja bih se sjetio nekih razgovora koje smo imali '98, '99 kad smo prizivali, dobro, ne svi, ali puno ljudi je prizivalo kad ćemo konačno imati domaću zakladu ili nešto slično. Mislim i nadam se da će ovo biti prilika da se potakne još intenzivniji dijalog Zaklade sa osobama iz civilnog društva bez redova ili iz redova i da će se na tome nastaviti raditi. Zaklada sad postoji i ona se razvija, to je prva stvar koju sam htio reći. Samo još jedan mali komentar oko Kvarnera, nisam siguran kada govorimo o poticanju ili ne poticanju lokalne zajednice i razvoja lokalne zajednice, nisam siguran da su Kvarner i Istra reprezentativni. U svakom slučaju ja nisam mislio na Krk, Kvarner i Istru, ali dobro.

Htio sam zaključno reći nešto vezano za naš Centar, mislim da je prilika da se kaže da ovaj Centar postoji od siječnja 2003., pitanje je da li će postojati u siječnju 2005. tako da se nadam da će biti još prilike za ovakve sastanke. Funkcionirali smo dosada i sada funkcioniramo kao projekt tehničke suradnje UNOHCHR, dakle Ureda visoke povjerenice UN-a za ljudska prava i Hrvatske vlade, u potpunosti financirani sa strane UN-a, ovaj prostor navodno daje Vlada iako ga u biti daje grad Zagreb. Početkom ove godine stručna radna skupina dala je prijedlog o tome da se Centar transformira u javnu ustanovu što bi se do kraja godine moralo i započeti, te se nadam da ćemo se još vidjeti u ovom prostoru.

Siguran sam da ću vidjeti neke od vas 8.11. kad ćemo raspravljati o govoru mržnje i sankcioniranju govora mržnje u Kaznenom zakonu, te najnovijim prijedlozima vezanim za istu temu, a nadam se da ćemo imati još neku tribinu nakon toga i da ćemo se vidjeti i slijedeće godine. Hvala lijepa.