Centar za ljudska prava, Zagreb, 24. 03. 2004.

 

Koordinator Centra za ljudska prava Tin Gazivoda:

            - Cilj organizatora, tj. nas u Centru je da, pristupajući ovom okruglom stolu, pokušamo potaknuti javnu raspravu o svim aspektima rasne netrpeljivosti, govora mržnje i rasno motiviranog nasilja na koje nailazimo u RH, te o tome kako se uspješnije boriti protiv takvih pojavnosti i kako se što uspješnije suprotstaviti takvim pojavnostima. Naravno, u tom smislu postoje tri razine problema: jedno su edukativne aktivnosti koje se mogu i trebaju provoditi kako bi se spriječilo da uopće dođe do ove razine pojavnosti i to su stvari u kojima mogu sudjelovati i Vlada, i nevladine organizacije i akademske institucije, prije svega, osnovn škole i sveučilišta.

            Drugo, je razina društvene reakcije, dakle reakcije na nasilje, reakcije na jasne primjere govora mržnje i treće je ono što je dosta aktualno pitanje u hrvatskom kontekstu trenutno, to je pitanje sankcija. Program je upravo na taj način koncipiran, da krenemo od jedne općenitije rasprave o pojavama rasne netrpeljivosti i govora mržnje i različitim pristupima tom problemu i da onda dođemo do ove zakonodavne razine da razmotrimo da li je zapravo način na kojeg Kazneni zakon i drugi zakoni tretiraju ove pojavnosti adekvatan i u potpunosti u skladu s relevantnim međunarodnim standardima.

            Za potrebe ovog okruglog stola, Centar za ljudska prava tj. kolegica Tena Erceg je pripremila jedan kraći izvještaj o ovoj temi, znači kreće se od relevantnih međunarodnih standarda, pa onda načinima na koje je ovo pitanje bilo regulirano u hrvatskim zakonima i promjenama koje su se u tom smislu dešavale, pa sve do pojedinačnih slučajeva rasne netrpeljivosti, nasilja i slično i nadam se da možda čak taj materijal može biti koristan za ovu diskusiju, kao referenca, ali možda i za neke buduće diskusije.

            Ja bih odmah sada predao riječ Žarku Puhovskom, predsjedniku Hrvatskog helsinškog odbora, ali isto tako članu Upravnog odbora Centra za ljudska prava.

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski:

"Govor mržnje kao komunikacijski problem"

- Ovdje se radi o jednom, s jedne strane pravnom, s druge strane socijalnom, s treće strane moralnom, s četvrte strane političkom problemu koji se u raspravi na prvoj razini o govoru mržnje, po mojem sudu, a to se kod nas obično izbjegava reći, svodi jednostavno i jasno na pitanje ograničenja slobode javne riječi. I treba, naprosto, imati tri čiste da se to kaže. To je ono što se u Americi desetljećima vrtjelo raspravom o 1. amandmanu. Dakle, treba preuzeti na sebe moralnu odgovornost i pravne implikacije toga da se zna da govorimo o eventualnim, možebitnim, po našem sudu, možda opravdanim ograničenjima slobode javne riječi. Drukčije rečeno, pretpostavljamo tri povezane vrste djelovanja. Iskaz, njegovo prihvaćanje kao motiviranje za realno djelovanje i time se prihvaća jedna struktura koja može biti sporna na razini o kojoj ovdje ne treba govoriti, ali za koju, nažalost, ima dovoljno iskustvenih potkrepa koje pokazuju da takvo nešto odista postoji.

Pritom, želim upozoriti na slijedeće: u najvećem dijelu dokumenata koji su nam i ovdje pripremljeni, desetljećima se reciklira jedna nevjerojatna greška međunarodnog prava koje je, zapravo, prihvatilo Hitlerovo određenje rasizma i onda ga u negaciji proglasilo najvećom krivnjom. Veoma često smo u Hrvatskoj slušali priče o tome, kad kažemo nekom da je glupi Hercegovac da to naprosto ne može biti rasizam jer valjda Hercegovci nisu rasa. Usput rečeno, ni Židovi nisu rasa, to je Hitler izmislio. Prema tome, upravo se radi o jednom pogrešnom terminu koji je ušao u upotrebu i tu se više ništa ne može. On danas ima značenje kolektivizma i mi ga moramo čitati, po mom shvaćanju, kao napadanje ljudi zbog pripadnosti kolektivima iz kojih i da hoće ne mogu izići. To je prva odredba, a to se onda odnosi i na seksizam, i na ono što se u novo vrijeme zove "ejdžizam", dakle diskriminiranje ljudi po starosti ili mladosti, i naravno na sve ove etničke i druge skupine o kojima se veoma često govori. To je važno upozoriti zato što je termin rasa i rasizam nešto što se veoma često pogrešno tumači, a kad pokušavamo u ovoj ili onoj antropologijskoj inačici to navodno objektivno ustanoviti, dolazi se veoma često do dodatnih poteškoća.

            S druge strane, mi imamo upravo u jugoslavenskom iskustvu iz 80-tih godina neugodno jasnu potkrepu toga da je upravo liberalizacija javnog prostora u Jugoslaviji sredinom 80-tih godina omogućila izlazak govora mržnje na javnu scenu. To je potpuno nesporno. Do te liberalizacije došlo je zato što Savez komunista više nije mogao, ne što nije hitio, kontrolirati medije i oslobođeni mediji su pustili da izađe van ono što je desetljećima bilo pritiskano. Moj je argument uvijek bio da su desetljeća prisutne tišine mržnje dovele do govora mržnje koji je bio veoma važan za to da ga mnogi ljudi prihvate takvog. S tim u vezi dodajem: zabrana ratne propagande, koja postoji kako u međunarodnim dokumentima, tako i u našem Ustavu, opet je po sebi jedna u mnogo čemu sporna formulacija. Ne vidim kako bi se imalo smatrati nedopustivim da pozivamo ljude u rat za obranu kad su napadnuti, a ne vidim kako bi se to moglo drukčije razumjeti, tehnički gledano, evo, kao ratna propaganda. Drugim riječima, stvari opet nisu tako jednostavne kako se to pravnicima i pravnicama katkada čini, nego imaju u sebi neku potku koju bi trebalo mnogo ozbiljnije i mnogo višeslojnije razmišljati. Ne vidim, dakle, po čemu bi, primjerice, nekoliko velikih Churchillovih govora, koji su nedvojbeno bili ratna propaganda 1939. i 1940. imali biti nešto što se smatra zabranjenim, kada se govorilo o otoku koji je okružen sa svih strana neprijateljima. Ili poznati Staljinov govor na njegov rođendan 21. prosinca 1941. godine, pa da ne govorim neke suvremene, primjerice Gotovčev govor pred Zapovjedništvom 5. armijske oblasti. Hoću upozoriti na to da imamo posla sa nedovoljno preciznim pravnim odredbama, što za mene znači da treba biti još dodatno oprezan kada se govori o inkriminiranju ovakvih stvari, jer one, s jedne strane, očito nisu dovoljno jasno određene, a implikacije svake inkriminacije su često krajnje neupitne.

Ono što je po mom sudu, da ostanem još na razini govora mržnje, izlaz jest neka vrst prihvaćanja jedne vrste političke korektnosti, dakle jednog tipa iskazivanja u javnosti koji ima neke granice. I, opet da jednostavno kažemo, koji prihvaća da se o nekim stvarima na određen način u javnosti ne može govoriti. Moj omiljeni primjer od prije 5 ili 6 godina, jedan nogometni reprezentativac je u emisiji "Svlačionica" na pitanje što misli o feministicama, rekao: "Trebale bi brijati noge". To je takav tip iskaza na kojeg nitko nikada, osim mene, nije reagirao u javnosti, koji upravo ukazuje na govor u javnosti koji krši neka načela koja se u većini drugih civiliziranih država smatraju po sebi danima ili zadanima. Ako se, dakle, na taj način pristupa problemu, onda je komunikacijski posljedak slijedeći: govor mržnje znači govor koji mobilizira visok stupanj emocija i koji, što mi se čini veoma važnim, upravo zato što mobilizira emocije, polazi od toga da govorniku ušteđuje argumentaciju.

Formulacije tipa govora mržnje se koriste prije svega zato da ne moram argumentirati. Kad ja kažem, vi znate da su Židovi lopovi koji svojim novcem vladaju čitavim svijetom, onda se time emocionalno postiže to da ne moram dokazivati kakav je postotak i udio ove ili one židovske ili ne organizacije, nego naprosto na osnovi pretpostavljene predrasude idem u razgovor dalje bez dodatne argumentacije. To skraćivanje argumentacije je posebno pogubno onda kada se odnosi na osobine koje ljudi imaju pripadajući kolektivima koji su kolektivi po pripadnosti zar razliku od kolektiva po članstvu. Ja mogu biti članom ili članicom stranke ili sindikata i udruge uzgajivača ptica pjevica ili tropskih ribica, i mogu izići iz stranke, sindikata ili udruge, po pretpostavci, ako nisam Ivo Andrić, moja je etnička pozadina i moje etničko podrijetlo je zadano, moje rodno podrijetlo je uz mali broj izuzetaka zadano i određeno, dakle ja sam u određenim svojim dimenzijama u svijetu predodređen i kad me se na osnovi njih diskriminira ili dovodi na zao glas, onda zapravo, nemam nikakvu obranu. U tom pogledu se ne može čak niti tvrditi, kako se katkada u nekim malo pametnijim desničarskim argumentacijama kaže, da se teškim riječima katkada želi djelovati pedagogijski. Jer, ja ne mogu prestati biti muškarac, ili što je češće, žena, ako me se kao takvog javno napada, odnosno diskriminira. Ja ne mogu prestati biti Hrvat, Rom, Židov ili što već jesam, ako me se kao takvoga diskriminira. Dakle, to se ne može ni na toj uskoj obrambenoj strategiji interpretirati kao nešto što je korišteno da bi se mene upozorilo da nešto ne činim. Jer, u tom pogledu ja sam gotov.

Druga je razina kada napadate ljude zato što su liberali, komunisti ili desničari, jer se tu u najmanju ruku može pretpostaviti da se ti ljudi mogu promijeniti ako ih uvjerite da je njihova pozicija pogrešna. S tim da ja ne vjerujem da će se govorom mržnje bilo koga uvjeriti, ali to sada ostavljam po strani. Drukčije rečeno, najuža razina na kojoj se ni na koji način ne može braniti ništa što je vezano s govorom mržnje je upravo ona koja se odnosi na neizmjenjive osobine ljudi koji se tako napadaju. A na drugoj razini je ona koju sa maloprije spomenuo i koja emocionaliziranjem ukida argumentaciju, zapravo, onemogućuje racionalni razgovor, odnosno diskusiju.

Na trećoj razini se onda postavlja pitanje o tome na koji način dokazujemo vezu takvoga podjarivanja javnosti i faktičkog djelovanja. Imamo nažalost i u ovome ratu, koji je nedavno nadamo se završio, dovoljno indicija za to. Imamo situacija televizijskih informativnih emisija i reakcija, recimo, u Zadru u jesen/zimu 1991. godine, koje se mogu gotovo na jedan sat dokazivati sa veoma, veoma očitim i ružnim konzekvencama. Imamo veoma jasne elemente takvog poticaja u nekoliko navrata sa beogradske televizije i s nekoliko sati kasnije dogođenim napadima na albanska naselja u nekim dijelovima južne Srbije.

U toj situaciji se uvijek postavlja pitanje s kojim sam i počeo, pitanje do koje mjere smijemo zastupati ograničenje slobode javnog iskaza s obzirom na ove konsekvence. Postoji klasična presuda, vjerojatno najvećeg američkog suca Olivera Wendella Holmesa u slučaju onog požara u kazalištu u Chicagu kada je jedan čovjek počeo vikati: "Požar!", a požara nije bilo. Ljudi su u panici počeli trčati vani, troje ljudi je umrlo, bilo pregaženo. Čovjeka su uhvatili i on se branio pravom na slobodu govora. Holmes je u tom legendarnom obrazloženju presude rekao da se ta obrana ne može prihvatiti naprosto zato što se ovdje radi o neposrednom djelovanju, a ne o izražavanju mišljenja. Drukčije rečeno, ta načelna točka prijeloma je opet teorijski razmjerno lako ustanovljiva, ali u praksi će biti velikih poteškoća, prije svega zato što se praksa i kod nas i u Njemačkoj, gdje se tome iz objektivnih razloga najviše raspravljalo, previše često vezivala uz simbolička, a ne uz djelatne znakove. Drukčije rečeno, jedna je stvar to što netko, kako je rekao naš ugledni zastupnik u Saboru, na ovakav način "pokazuje visinu kukuruza" u Slavoniji ili "pozdravlja rimskim pozdravom", a druga je stvar to što netko iskazuje stav da Srbe, Židove, žene, itd, ne želi puštati u svoju gostionicu, svoj stan, emisiju, društvo, i sl.

Meni se čini da bi, s obzirom na osjetljivost toga što znači ograničenje slobode, trebalo što je moguće manje se koncentrirati na simboličke stvari. Čini mi se da su ideje o zabrani simbola, pa i nacističkih simbola, zakonskim mjerama u osnovi pogrešne. Dok mi se čini potpuno jasnim da treba zabranjivati eksplicitno pozivanje na diskriminaciju, povređivanje prava, progon i veličanje nekadašnjih progona. To ima za Hrvatsku veoma teške konzekvence. Po mom sudu, doslovce svi etnički Hrvati osim mene bi morali biti okrivljeni zato što nisu rekli da se u Hrvatskoj dogodilo etničko čišćenje od 1991. do 1995. godine. Samo, ja sam to od etničkih Hrvata to javno rekao. Ali, negovorenje bi opet značilo da ne možemo diskriminirati ljude po toj razini, a možemo reći da su oni na krivi način interpretirali nešto što se tada događalo. Ali, da bismo se precizirali, ja bih čak bio i za to da se historijske stvari ostave po strani i da se koncentriramo na što je moguće užu razinu, da ne bismo ulazili u razne tipove neproduktivnih polemika, a to je zagovaranje nasilja na osnovi pripadnosti kolektivitetu u kojem su ljudi rođeni. Znači, tip iskaza "Ne prihvaćam Rome u svoju gostionicu", tip iskaza "Očistit ćemo zemlju od Srba", tip iskaza "Ženama ne treba dopustiti ništa drugo do da budu u kuhinji" ili "Žene izmišljaju silovanje", itd, to su tipovi pogromaških iskaza koji se konkretno orijentiraju protiv konkretno postojećih i nazočnih skupina i oštećuju njihovo pravo na ravnopravnost. Meni se čini da bi nas sve drugo dovelo u čitav niz komplikacija, primjerice "ako je zabranjeno imati nacističke znakove, što je sa petokrakom zvijezdom pod kojom je objektivno ubijeno više ljudi nego pod nacističkim znakovljem". Zato mi se čini da bi trebalo stvar educirati sa simboličke razine na onu koja zaista ima jasnu tendenciju prelaska u djelovanje i time povređuje ono temeljno pravo, a ako nemamo pred očima to da je pravo na život, pa onda pravo na ravnopravnost u životu nešto što je osnova svih drugih prava, onda opet imamo jednu po malo nerazumno formuliranu shemu i ne možemo braniti odgovarajuće vrijednosti.

Konačno, da ne duljim, ako bismo ovo načelo političke korektnosti na neki način pokušali nametnuti, onda bi se čini da bi još jednom važnije od nekih zakonskih odredbi koje su sigurno nužne, trebalo biti to da se preko novinarskog društva, preko profesionalnih udruga drugih razina i njihovih etičkih kodeksa, pokuša uvesti to da se mora prihvatiti obveza korištenja jednog tipa korektnosti uz dodatni veliki problem koji će se pojaviti, a taj će biti s Odvjetničkom komorom jer je prihvaćeno načelo da odvjetnici, koji se danas sve češće pojavljuju u javnosti braneći svog klijenta, nemaju nikakvih ograničenja, pa i takvih da zastupaju potpuno jasne ratne zločine i to svjesno, jer se to u naravi parničkog postupka i drugih tipova postupaka smatra dopustivim, međutim, s obzirom na javnost mislim da bi i o tome trebalo i na razini Odvjetničke komore porazgovoriti.

Diskusija: Alija Hodžić

- Nisam sasvim siguran da treba išta zabraniti, jedan sam od onih koji misle da sve zabrane u ovom slučaju proizvode kontraprodukte. Ali, ako se kaže da treba zabraniti samo one iskaze koji eksplicite pozivaju na nasilje po osnovu pripadnosti, onda mi se to čini dosta pogodno. Zato bi Žarku postavio pitanje što s onim slučajevima kada je kontekst često jači od samog teksta? Drugo, što s problemom stilskih karakteristika teksta koji zahtijevaju različita tumačenja i gdje može daleko više takav jedan tekst, bez ikakvog eksplicitnog prozivanja, proizvesti ne nužno djelovanje uzrok-posljedica, nego vjerovatnosti. Kada govorimo o govoru mržnje mi govorimo o tome da po svoj prilici takav govor u datim okolnostima, vjerovatno i najvjerovatnije može izazvati djelovanje. Dakle, što kada imamo govor, ako nemamo eksplicitno, nego razne metafore, itd, koji u nekom kontekstu može izazvati daleko veće posljedice nego bilo kakav eksplicite govor? Eksplicite govor može naprosto biti i takav da čak odvrati nekoga od takvog mogućeg djelovanja, dok jedan stilski oblikovan govor može daleko bolje uspješnije motivirati mase. Dakle, dva su problema, jedno je metafora i stilski govor i drugo je tekst i kontekst. Kontekst je često jači od samo teksta. Evo, to su ta dva problema koji se pojavljuju u slučaju da treba zabranjivati. Ja sam protiv zabranjivanja bilo kakvog govora.

Zastupnica Socijaldemokrtske partije u Hrvatskom saboru Ingrid Antičević Marinović

            - Važan je problem, što je izazvalo i polemiku, da je liberalizacija i otvaranje društva koje je započelo sredinom 80-tih godina, dakle demokratizacija društva, dovela do ovakvih pojava koje su kasnije eskalirale i koje nisu mogle biti zaustavljene. Međutim, ja mislim da samo naizgled postoji jedna izvjesna napetost između slobode govora, odnosno ograničenja govora i zabrane govora mržnje i rasno motiviranog nasilja. Mislim da su, prije svih, to pozvani uočiti i političari, i zakonodavci, a jednako tako i oni koji primjenjuju zakon, naša sudbena vlast. Nažalost, svjedoci smo da je društvo puno senzibiliziranije i čini mi se da samo to društvo gura stvari naprijed i institucije, i da je naša sreća u tome, da kod naših ljudi uz sve nemoći pojedinih i institucija u cjelini, ostaje nerazoriv osjećaj za pravdu i pravednost. U društvu je razvijena društvena osuda takvih nedopustivih ponašanja. To je naša sreća, a političari posebno su pozvani da ustanu protiv svih oblika mržnje, da iz zakona uklanjaju nešto što bi kasnije u praksi moglo dovoditi do nekih neželjenih posljedica, da stvari ozakonjuju, inkriminiraju, da ustanu protiv svih običaja i praksi. Hrvatska je davno donijela Nacionalni program obrazovanja i imali smo obvezu, što smatram neophodnim, edukacije za ljudska prava i demokraciju. Ona mora početi još od vrtića, a u osnovnoj školi mora biti obvezan predmet. Ovako, ljudi se jednostavno još dok su mladi tako uče da se bore protiv nečeg što je drugačije, što je nepoznato i na takav način stvaraju kod sebe animozitet i agresiju.

            Da se podsjetimo, još je na konferenciji Ujedinjenih naroda 2001. godine bila održana konferencija protiv rasizma, rasne diskriminacije, mržnje prema strancima i netolerancije. Tamo je već istaknuto nešto oko čega ne bi trebalo biti dvojbe, upravo kada razlikujemo slobodu govora, javno iznesene riječi bilo čije, od ove inkriminacije, od širenja mržnje. U osnovi, mržnja nije ništa drugo nego laž. Prema tome, mislim da je to jedan privid koji se stvara između te dvije napetosti i podijeljenosti i da je u tome lako razlikovati što je mržnja, što govor mržnje, a što sloboda govorenja riječi. Nekakve banalne uvrede, omalovažavanje bilo koga je nešto što se podrazumijeva i to se tako shvaća. Međutim, mislim da običan naš građanin i čitatelj lako razlikuje što je mržnja, što je nešto što je dozvoljeno, a što malo slobodniji govor i kritika, a pogotovo oni koji su pozvani primjenjivati zakone.

            Mislim da je ključno da mi, a to je i naša obveza kao članova parlamenta, moramo našu Vladu animirati u tom smislu da već od slijedeće godine uvedu obvezan predmet učenja o ljudskim pravima i demokraciji u naše osnovne i srednje škole. Jednako tako, zabrinjava pojava, koja se čuje od najviših državnih dužnosnika, glede diskriminacije žena, koja čak nije ni prikrivena, da se isključivo žene pozivaju da ostanu kući i rađaju. To je direktni poziv na diskriminaciju žena i suprotan je međunarodnim konvencijama o ukidanju svih oblika diskriminacije protiv žena. Države, kada govore o obiteljskom životu i o odgoju djece, moraju upravo ukidati sve oblike tog patrijarhalnog shvaćanja gdje je samo jedan spol, ženski naravno, pozvan odgajati djecu. Ovako, na prvi pogled, to se čini kao nešto uobičajeno, međutim mi moramo ustrajati u zakonima, ali i ne samo tako, nego i u odnosu jer je puno važnije što ti koji su na vlasti misle o tim pitanjima, nego ono što je konkretno u zakonu i napisano.

Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić

            - Čini mi se da je rasizam, ksenofobija i ovo o čemu govorimo nešto što dugo, kao i neke viruse i bakterije koje su se na ljudski rod privikle, i ta pojava prati ljudski rod kroz svo njegovo postojanje i kao i te bakterije i virusi, on mutira i prilagođuje se novim događajima, novim sredinama, novim mišljenjima i od progona vještica pretvorio se u neke drugačije oblike, ali je zadržao svoju malignost.

            Spomenut ću samo tri stvari. Jedno je da će se pojavljivati i pojavljuje se sve više nešto što bi se moglo nazvati kulturni rasizam. Da se ljudi neće više smatrati manje vrijednima zato što su druge etničke skupine, iako smo o tome imali svježe iskustvo o biološkom rasizmu koji je otporan i postoji ispod same površine. Međutim, kulturni rasizam će bit jedna slijedeća mutacija koja se sve više pojavljuje u Zapadnoj Europi.

            Druga stvar je činjenica da u Hrvatskoj, ali i u većini tranzicijskih zemalja koje su iz jednopartijskih, autoritarnih i totalitarnih režima prešli u politički pluralizam, u tom procesu su se neke ideje koje su u suštini bile šovinističke, nacionalističke i često rasističke, zbog toga što su u tom prethodnom sistemu bile zabranjene, često uspjele sa većim ili manjim uspjehom, prikazati kao borba za politički pluralizam, za mogućnost slobode govora, makar su one najčešće pozivale na ukidanje većine demokratskih načina komunikacije i institucija.

            Treća stvar, mislim da se, s obzirom na slike koje nas okružuju, možemo sjetiti kuda neki oblici govora mržnje, neki oblici diskriminacije, vode u svojim krajnjim konzekvencama. Kada ih vode idealisti koji smatraju da ih trebaju provesti do kraja, oni vode prema nekim koncentracionim logorima i uništavanju ljudi.

            Čini mi se da jedna stvar koja se može osjetiti, a to je da se rasizam može lako prošvercati kroz danas opće prihvaćenu i javno branjenu borbu protiv terorizma. Moramo paziti da nam se pri tome i apsolutno opravdanoj opreznosti i osudi terorizma, ne potkrade jedan oblik rasizma. Mislim da i iz govora naših političara se vidi da jedno takvo upozorenje nije na odmet.

Predsjednica Centra za antiratnu akciju Vesna Teršelič

            - Pitanje koje se ovdje postavlja je kako se boriti protiv govora mržnje i rasno motiviranog nasilja. Moj prvi odgovor je obrazovanje. Mislim da smo tu kao društvo i kao oni koji u najmanju ruku prate što rade državne institucije omanuli, jer su programi osnovnih i srednjih škola još uvijek takvi da onima koji idu u škole ne omogućavaju da prepoznaju što je govor mržnje i da na njega reagiraju. Dakle, ne osnažuju ljude da uvijek prepoznaju to da je netko napao njihovog susjeda i da se tome usprotive, i s druge strane, zapravo da sami promoviraju nenasilje, solidarnost i ljudska prava.

Podsjetit ću da je program obrazovanja za ljudska prava koji je pokrenut prije nekoliko godina, još uvijek neevaluiran i on se u školama ne radi. Od svih reformi kojima sam se ja nadala 2000. godine, izostala je baš ta, reforma obrazovanja koja je bila najpotrebnija i od koje se najviše očekivalo u pogledu konfrontiranja s rasizmom. Uz obrazovanje, puno očekujem i od kulturnog konfrontiranja s rasizmom i tu zapravo parafraziram radionice kulturalne konfrontacije koje su vrlo živahan dio kazališta koje se ne rade samo u Zagrebu, nego i u malim mjestima gdje ljudi imaju priliku da izvježbaju, izdiskutiraju i na neki se način suprotstave rasizmu i nasilju. Dakle, uz obrazovanje, vrlo važnu ulogu ima i kultura.

            Što se tiče same kriminalizacije, mislim da zabrana simbola nije nešto što nam treba, ali u postratnom tranzicijskom društvu, mislim da još uvijek trebamo zabraniti pozivanje na nasilje. Pragmatično, mislim da nam to još treba i živim za dan kada ćemo se toliko transformirati i kada će naša tranzicija toliko odmaknuti, da možemo reći "E, sada možemo živjeti bez ovoga", što, bojim se, danas još ne možemo.

Predstavnik Zaklade Hainrich Böll Stiftung Srđan Dvornik

            - Podsjetit ću na jednu "definiciju" nacionalizma, a to je "Mrziti Srbe više nego što je to normalno". Spominjem to zbog toga jer bih želio još se malo usredotočiti na ovo pitanje kontekstualizacije, a koje je presudno važno vezano uz ustanovljivanje veze između govora mržnje i čina nasilja. Ovaj vic jako lijepo ilustrira koji društveni standardi nam leže u podlozi i podsjeća na to da se ovakva diskusija, koja naravno govori o govoru mržnje kao o lošoj stvari u u kontekstu nekih civiliziranih rješenja od obrazovanja do pravnih sankcija, ipak mora osvrnuti na to u kakvom društvu mi živimo. Taj društveni i socijalno-psihologijski kontekst je konstituens mnogih krivičnih djela. Kada se recimo, govori o zapovjednoj odgovornosti (a koliko je izopačena normalnost u Hrvatskoj vidi se i po tome koliko iritacije taj pojam izaziva i kako je on manjkavo uklopljen u hrvatski pravni sistem), onda se znade da je na zapovjedniku teret odgovornosti veći što je veća vjerojatnost da će se nasilje koje je u ratu "normalno", prenijeti i na civile. To će se naravno prije dogoditi ako je riječ o etničkom sukobu, znači ako se neprijatelja gleda kao cjelinu, i ako tada zapovjednik ne poduzme preventivne mjere, onda se njegova odgovornost pretvara u krivicu.

            Tako je isto potrebno da se utvrdi koja je kolektivna vrijednost ovog društva. To je mržnja, to je još uvijek kolektivna mržnja. Zagrebite malo po površini, neka se negdje dogodi nekakav incident, i ova lagana pokožica prividne normalizacije može puknuti. Teško da bi nas netko mogao uvjeriti da se to ne bi dogodilo. Drugim riječima, kolektivna identifikacija većine sa svojom etničkom zajednicom i sa svojom državom kao izdankom ne nekakve građanske i civilizirane konstitucije, nego kao nekoj vrsti kolektivnog vlasništva i izraza te etničke zajednice, to i dalje stoji. U tom kontekstu naš cilj je da pokazivanje na bilo koga kao drugi kolektiv po urođenoj ili teško izmjenjivoj pripadnosti, ima opasne implikacije. Prema tome, u ovom kontekstu, jednostavno vjerojatno i gotovo izvjesno je da je upiranje prstom na eto recimo, tradicionalno Srbe, ili isto tako upadljivo Rome, je veoma blizu po efektu, mada eksplicitno ne poziva na zastrašivanje kao simbolično nasilje, pa do fizičkog nasilja.

Za sankcioniranje i pravno proganjanje eksplicitnih izražaja govora mržnje nam je nužno. To je ona minimalna crta koju pogotovo ovakvo društvo mora povući da se pokaže što je neprihvatljivo. Tu se naravno traži da saborski zastupnici, ministri u vladi, suci i policajci budu civiliziraniji od društva u kojem djeluju, što je danas naivno i optimistično, ali bar kad se ovako razgovara, i to treba reći.

Predsjednik Uprave Spomen-područja Jasenovac Slavko Goldstein

            - Ne vjerujem da je tako lako prepoznati govor mržnje i da se u našoj javnosti to lijepo prepoznaje. Ne vjerujem da su institucije inertnije u tom pogledu od javnosti. Meni se čini da je inercija institucija upravo odraz raspoloženja u javnosti. Argumenata ima puno. Nedavno je bila emisija povodom Thompsona koji je povod da se uopće o tome u javnosti raspravlja i bilo je pitanje treba li zabraniti njegovu glazbu. 60 posto ljudi je reklo ne, ne treba zabraniti. Znači da je raspoloženje u javnosti još uvijek takvo da donošenje takvih zakona i kaznenih mjera može izazvati suprotni učinak. Slažem se, to treba i da ipak treba zabraniti radi opasnosti od posljedica, ali i da treba biti jako oprezan i na najmanji minimum svesti ono što se mora.

            Netrpeljivost i govor mržnje se kod nas pojavljuje prema mnogim skupinama, ali najopasniji je odnos prema Srbima. I dalje imate školske knjige, definiciju da je Jasenovac bio osim logor prema Židovima, logor za protivnike režima. Isto tako da je ustanak 1941. godine odgovor vlasti na pobunu Srba.

            Puhovski:

            - Po mom sudu imamo nedopustivo loš program obrazovanja za ljudska prava koji je rađen kao pokriće HDZ-ovskoj vlasti i svemu onome što je ona činila i koji počinje sa skandaloznom temeljnom tezom da je osnova ljudskih prava u pojmu ljubavi. Čitav smisao ljudskih prava je u tome da ih moramo moći davati onima koje ne volimo. To je isto kao da ja kažem kako toleriram stavove koji mi se sviđaju, to su besmislice. Smisao tolerancije se iskazuje u onome što ja ne prihvaćam.

            Drugo pitanje je postoji li obveza tolerancije intolerantnih, odnosno onih koji nisu tolerantni. I na to se načelno odgovara sa "ne", dakle nemamo obvezu, ali to po mom sudu prije svega treba društvena, a manje zakonska stvar. Te ljude naprosto treba postaviti izvan društva.

Što se tiče Thompsona, i ja bih bio za to da se njegove pjesme ne zabranjuju, da nema jednog stiha koji se odnosi o Račanu i onima koji su glasali za njega, a to je eksplicitan napad na pravo na demokratsko odlučivanje. Tu je razlika, ja ne mislim da treba zabranjivati ljude koji tvrde da su samo 2000 osoba ubijene u Jasenovcu, nego naprosto treba reći da su to skandalozni lažnici. U ovom trenutku sam za zabranu samo za eksplicitne pozive na nasilje, sve drugo je pitanje interpretacije i to je pred svakim sudom i u svakom zakonu prekomplicirana i preopasna stvar.

Predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora Furio Radin

"Iskustva saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina"

            - Najprije jedna anegdota. Svi se sjećate kada je 90-tih godina jedan zastupnik u Saboru, inače poznati redatelj, rekao "da se jedno dijete kod nas ne može identificirati s košarkašem NBA lige zato što je on crn". To tada nije izazvalo nikakve rasprave. Danas kada slušam rasprave o tome u kojoj mjeri bi trebalo zabranjivati i što oko govora koji potiče nasilje, a može li se to zvati govor mržnje ili ne isto bi se dalo raspravljati - govor prezira, diskriminacije, predrasuda - jako je dvojbena definicija mržnje, pogotovo zato što se zna da ona nije antiteza ljubavi. Možda je govor mržnje nešto što je način koji bi bilo bolje izbjegavati, a više govoriti o govoru prezira, predrasuda, diskriminacije i nasilja.

Kada se govori o govoru mržnje i zabranjivanju toga, moram reći da se ne slažem sa onima koji ipak pokazuju određenu toleranciju iz liberalnih i humanističkih razloga i prema govoru mržnje, pa kažu "njega ne treba nikako zabranjivati". Govor mržnje može biti jako sofisticiran. Uzmimo nešto iz nedavne povijesti prije 30-tak godina kada je talijanski intelektualac Toni Negri, samo pisao, govorio i nije poticao na nasilje, ali je to što je on pisao bilo povod da se da ideološka potpora Crvenim brigadama. Zato je Toni Negri završio u izgnanstvu, živi u Francuskoj. Nije nikada nikoga udario, nije rekao ubijte ovoga ili onoga, ali je sa sofisticiranim govorom koji je ipak bio govor mržnje, normalno da možemo reći da je to bio povod da se to itekako sankcionira, i s time su se i ljevica i desnica u Italiji složile. Dakle, postoji jedan sofisticirani oblik govora mržnje u svakodnevnici, koji počinje od obitelji, o kojem ako djeluje na društvo, mora se povesti računa, pa i u obliku sankcija. Naravno, zabranjivanje govora mržnje neće riješiti problem mržnje niti problem rasizma, ali ako je dobro provedeno i praćeno edukacijom o ne samo ljudskim pravima, nego i protiv rasizma, ksenofobije, diskriminacije različitih, očito je da bi to moglo imati i dobar rezultat. Znači da bi trebalo raditi suprotno od ovog što je sada. Kad se ne sankcionira u praksi i kada se ne provodi edukacija i preventiva.

Protivnik sam tolerancije govora mržnje u bilo kojem obliku jer ona donosi zlo. Ne bih htio govoriti previše o tome koje implikacije ima govor mržnje povezan uz nacionalizam kod nas, nego bih htio reći nešto globalno, ali prije toga ipak htio bih spomenuti jedan drugi fenomen koji se donedavno dešavao u Hrvatskom saboru, koji bi se uvjetno mogao nazvati i fenomenom "body languagea", a to je fenomen da se jedna stranka redovito pojavljivala u crnim košuljama i to ne zato što vole crne košulje, nego zato što su na taj način pokazivali ideološko opredjeljenje. Od tog opredjeljenja su se sada navodno distancirali i sad čekamo rezultate takvog distanciranja.

Svatko tko putuje danas svijetom, kada vidi u vlaku ili u avionu da ulaze ljudi koji podsjećaju na Arape, odmah se zabrinu. Kada ulazi skupina ljudi iz arapskih zemalja, iz razloga što nakon 11. rujna i terorističkih napada, svi smo pomalo u paranoji. Moramo biti iskreni i reći da ljudi koji imaju takve karakteristike, da se u avionu osjeća neka nelagoda. To je početak rasizma, početak diskriminacije. To je početak nečega što, nemojmo zaboraviti, u jednu budućnost koja nije tako daleka prerasti će u nešto što je jako blisko rasizmu. Tome se također moramo oduprijeti. Nemojmo tu činjenicu podcijeniti, toga će biti i kod nas i pod geslom borbe protiv terorizma, narast će rasizam protiv kojega ćemo se također morati boriti. Normalno da onda i neke radikalne vojne akcije koje se provode u Izraelu mogu proizvoditi oživljavanje antisemitizma koji znamo što znači i također na nekim prostorima malo treba da se to opet pojavi i o tome trebamo voditi računa jer je svaki rasizam zlo, a rasizam takvih razmjera protiv velikih skupina ljudi, može proizvoditi negativne i dalekosežne efekte.

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Saboru se gotovo svakodnevno u predstavkama koje dobiva s tim suočava, a one se uglavnom pozivaju na govor mržnje i diskriminaciju, i uspijeva se samo djelomično boriti protiv toga jer je jedan od malobrojnih načina kako se tome može oduprijeti, je taj da stimulira institucije izvršne vlasti. Kako će one to rješavati stvar je koja bi također zahtijevala posebnu raspravu. Pučki pravobranitelj s kojim mi vršimo prepisku, i on i ja je dalje upućujemo prema izvršnoj vlasti i ta naša borba za rješavanje problema vezanih uz ljudska prava se rješava kroz cirkulaciju pisama kroz institucije. Međutim, naši problemi uskoro će biti povezani s globalnim problemima, s globalnim rasizmom i ksenofobijom, a možda i određenim oblicima antisemitizma. Moramo se pripremiti i za suzbijanje terorizma i rasizma koji može biti popratni fenomen globalnog terorizma.

            Gazivoda:

            U potpunosti podržavam ovaj prijedlog da se održi tematska sjednica saborskog Odbora za ljudska prva na ovu temu. Samo bih spomenuo nešto što se nedavno govorilo u Strasbourgu na jednoj konferenciji povodom 10-godišnjice European Commission Against Rasizm and Intolerance i upravo je jedna od glavnih tema skupa bila kako se istovremeno boriti protiv rasizma i terorizma i naravno da se sve više govori ne samo o pojavama antisemitizma i daljnjem suočavanju sa tim problemom, nego i sa suočavanjem sa problemom islamofobije koja se širi europskim kontinentom i svijetom općenito kao jedan od rezultata generalizacija koje proizlaze iz terorističkih djela koja su počinjena.

Predstavnik Vijeća za medije Hrvatskog helsinškog odbora Geza Stantić

            - Htio bih upozoriti na višestruko važnu činjenicu da smo 2002. godine proveli istraživanje izvještavanja Hrvatske televizije i ustanovili smo da je incidencija govora mržnje 2003. u studenom bila višestruko niža nego 1999. godine. Iznio sam taj podatak da vas u upozorim na činjenicu da se u tom vremenskom razdoblju 1991-2002. na kazneno-pravnom planu stvari u tom pogledu nisu bitno promijenile. Promijenio se Zakon o HRT-u koji je donekle izmijenio i poboljšao okvir za djelovanje HTV-a, ali te odredbe su bile više deklaratorne naravi. Kadrovski sastav televizije se također nije promijenio. Tu je bitna stvar da koincidira sa bitnom promjenom političkog i duhovnog konteksta koji se u Hrvatskoj promijenio i to je značajna pojedinost za razmatranje strategije borbe za sprječavanje govora mržnje. Ti vidovi spontanog, slučajnog manifestiranja govora mržnje sami po sebi nisu neka velika društvena opasnost, nego je prava društvena opasnost govora mržnje stanje kada ti entiteti postanu sastavni dijelovi programa borbe za moć neke društvene skupine, kada se oni za to instrumentaliziraju. Tada oni postaju pravi problemi društva i ako je to tako, onda iz toga treba povući zaključak da je diskusija o govoru mržnje diskusija o pravim sadržajima političke strukture jedne države.

            Da li ograničavati ili ne ograničavati? Mislim da na teorijskoj razini ne postoji zapreka da se realizira neko ograničavanje slobode javne riječi, jer sloboda javne riječi nije sloboda kao takva, ona je izvorno gledano zapravo sloboda politike, da se svijet medija izdvoji iz sfere moći politike i da omogući funkcioniranje javnog mnijenja i političke javnosti. Utoliko sloboda javne riječi ne podrazumijeva u tehničkom smislu riječi odsustvo svakog ograničenja slobode javnog izražavanja.

            Ograničavanje ovakve vrste, koje bi se fokusiralo na to da se ograniči govor mržnje u medijima u tom smislu ne udara na imanentne granice. Međutim, ono što je medijsko iskustvo pokazalo u zemljama koje imaju nešto veću tradiciju je činjenica da te stvari ipak se bolje reguliraju kada se težište ne stavlja na zakonska ograničenja nego kada se branša motivira na formiranje samoregulativnih oblika ograničenja kao što su razna vijeća za tisak, itd. jer se tada angažiraju unutarnje snage branše i omogućuje rješavanje problema koji se zakonom ne mogu riješiti. Na primjer, smatra se efemernom stvari da Vjesnik, koji je jedna od naših najboljih novina, objavi vijest kako su dva Roma opljačkala kiosk u Međimurju i to u vrijeme one gužve u Međimurju sa Romima. Po našim normama, zakonskim i profesionalnim, to je normalna stvar. Po stanovištu, recimo, njemačkog Vijeća za medije, svako spominjanje etničke itd. pripadnosti onoga kome se pripisuje negativni publicitet, je dopušteno profesionalno i etički gledano samo onda ako je to njegovo svojstvo bitno za razumijevanje takvog jednog postupka. Takve finese naravno zakon ne može regulirati i o ovim slučajevima se mora reći da takvu vrstu suprotstavljanja i takve finese se mogu postići samo onda kada se angažiraju unutarnje snage branše.

Sociolog Dražen Lalić:

            - Odmah da se iznasnim, nisam za zabrane osim govora koji se odnosi na direktno organizirano nasilje. Mislim da se pokazalo da su neke druge zabrane definirane. Ono o čemu sam najviše htio govoriti je pitanje diskursa i to ne, da tako kažem, samo diskursa druge strane nego našeg, ili ako se većina ne slažemo oko govora mržnje, onda bismo se trebali upitati kakav je naš diskurs? Odmah da kažem, naš diskurs je po mom mišljenju, kad to kažem mislim na diskurs onih koji se ne slažu s govorom mržnje, zastario, stereotipiziran i često crno-bijel. Pogledajte neke termine, uključujući i ovaj poziv: to je "boriti se", "protiv", onda bi dodali dalje riječi kao "ne", "suprotstavljanje", a ima tu i "neprijatelja" i tako dalje, može se svašta pročitati u tim tekstovima koji se bave time, a na to sve bih ja odgovorio s porukom jednog grafita, čini mi se s berlinskog zida, a to je "Boriti se za mir je isto kao i imati seksualne odnose". Znači, "boriti se protiv govora mržnje", je li u toj riječi "boriti se", u riječi "protiv" ima nešto od govora mržnje s kojom se mi zaista ne slažemo?

            Ja bih se potrudio i osobno bih dao taj svoj doprinos, a i pozvao bih vas da svi promislimo o tome, pa možda i neki skup organiziramo o tome. Ja bih pozvao na druge pojmove. Pozvao bih na moderniziranje diskursa, pozvao bih da umjesto "boriti se" i "protiv" govorimo "reagirati", "odnositi se". Ja nisam lingvist, ali vidite, opasnost nije samo u neučinkovitosti takvog pristupa reagiranja na govor mržnje koji uključuje takve termine i ono što ti termini znače. Nije samo u neučinkovitosti toga. To znači ako mi govorimo na primjer o zabranama, "treba zabraniti nešto", onda nije istina da smo samo neučinkoviti. Ja mislim da se s takvim mjerama i s takvim diskursom i terminima možemo dovesti u opasnost ili barem oni koji reagiraju na govor mržnje moći u opasnost da dođu na istu kulturnu, pa i civilizacijsku razinu sa mrziteljima. I onda, normalno, da ne budem samo kritičan, reći ću odmah kako ja to gledam, kako bi trebalo reagirati na govor mržnje i kako bi se trebalo odnositi prema govoru mržnje što je tema ovog skupa. Kako reagirati na govor mržnj, Ja bih rekao i rasno i nacionalno i vjerski motivirano nasilje? Mislim da u Hrvatskoj ipak imamo manje problema sa rasnim, mada ih ima, više imamo s etničkim nasiljem. Kako reagirati? Naravno govorom! Odmah da kažem, reagirati na govo mržnje prvenstveno treba govorom. Ne možemo mi zakonom i neprilično je zakonom reagirati na govor. Znači, netko je nešto rekao i mi ćemo mu sad postaviti mjeru i poslat ćemo policajce i suce i neka ide u bajbok. Ja mislim da prvenstveno treba govorom reagirati i to gdje se taj govor zbiva. Govor se zbiva u parlamentu, u politici itd. Pa koliko je bilo prilika u našem parlamentu da je netko izražavao mržnju, a da nije barem jedan zastupnik časni, kako bi rekli Talijani, reagirao na to. Koliko je konačno ljudi reagiralo na onu Kovačevićevu o madracu i mudracu itd. Ja se sramim kad samo govorim o tako nečemu. Samo je Vesna Pusić reagirala. To se trebalo dignuti, napustiti, klubovi zastupnika, ali prije toga reći. Zašto nisu odmah reagirali? Zato što je to na neki način normalno, to čuju u kafićima, to čuju možda od nekih svojih poznanika ti naši "časni" zastupnici.

            Drugo, u politici uopće, politička rasprava kako se vodi? U vezi kojih pitanja se vodi rasprava, recimo, kakva je bila naša posljednja kampanja, da li su se u kampanji ovakve teme pojavile, itd? Drugim riječima, da li je naš politički život određen dijalogom ili nekim drugim principima?

            Dalje, u obrazovanju je katastrofalna situacija, a mladi uopće ne znaju mnoge činjenice koje su ključne za to. Ne možemo se mi suprotstaviti, odnosno odnositi prema govoru mržnje bez poznavanja činjenica. Onda, u medijima puno je bolja situacija nego prije. U medijima, u našem medijskom životu sve više ima ljudi koji reagiraju na takve pojave, ali nedovoljno. Ono što bih posebno htio reći, to je u neposrednom i posrednom kontaktu s neistomišljenicima, poznavanje je ključno zato što, ruku na srce, jesmo mala zemlja, ali smo vrlo politički, kulturno, povijesno, itd. podijeljeni. Nisam baš siguran da se mi baš poznajemo, mislim pripadnici različitih kulturnih i političkih pripadnosti. Znači, moram vam reći da sam ja osobno imao dosta kontakata s onima koje na prvi pogled možemo odrediti kao mrzitelje i kao one koji izražavaju taj govor mržnje i što se pokazalo? Recimo, događale su se situacije da cijeli sjever, cijela Torcida diže ruku na pjevanje one arije iz Aide, a poslije idemo na pivo gdje se ispostavi da je ovaj iz partizanske obitelji, da je antifašističkih uvjerenja pripadnik torcide! Ja mu govorim, pa zašto si onda digao ruku? Pa, govori, to je meni đir, to je meni provokacija, i tako dalje. Znači, moramo dobro upoznati zašto se nešto radi.

            Mislim da je ključno na govor mržnje reagirati razumom, jer je govor mržnje određen emocijama i još više od toga, zlouporabom emocija. Mislim da je jedno reagiranje koje je ona osnovu razuma i reagiranje poznavanja problema, reagiranje na više razina, reagiranje koje se protivi zabranjivanju i nasilju s druge strane, mislim da bi to reagiranje imalo utjecaja.

            Gazivoda:

            - Moram reći da se definitivno ne slažem s mišljenjem da oni koji se bore protiv rasizma i pojava tog tipa, mogu dosegnuti istu razinu kao i oni koji mrze. Znao sam da će biti rasprave o naslovu i drago mi je da se čula i ova perspektiva. Ukazao bih na činjenicu da ne samo u Zakonu o hrvatskoj radioteleviziji, nego kao što možete vidjeti iz ovog izvještaja, i u Zakonu o medijima i u Zakonu o elektroničkim medijima, isto ima odredbi koje su dosta jasne u smislu zabrana poticanja na nasilje i govora mržnje. Dakle, ostaje nam samo rasprava o Kaznenom zakonu u smislu zakonodavne razine.

Katedra za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, prof. Davor Derenčinović

"Zabrana diskriminacije i govora mržnje u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu"

            - Govor mržnje je zlo i u to nema apsolutno nikakve sumnje. Mnoga su zla koje je to zlo izazvalo u bližoj i daljnjoj prošlosti. Od Katalinovih pozivanja u svakom javnom nastupu da Kartagu treba razoriti, pa je ona naposljetku i bila razorena, do nekih događanja u našoj novijoj hrvatskoj prošlosti koje su na izvjestan način bile generirane različitim manifestacijama govora mržnje. I upravo po toj osnovi govor mržnje, kao zlo i jedno prohibirano ponašanje koje je kao takvo proglašeno na temelju osnovnih međunarodnopravnih standarda, u prvom redu Konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i protokola uz tu konvenciju, ali isto tako za nas iznimno značajne Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i hrvatskog Ustava, kaznenopravna zaštita svih onih koji bi na bilo koji način mogli biti pogođeni različitim manifestacijama govora mržnje, također je realizirana kroz, ne samo članak 174. kojim se inkriminira rasna i druga diskriminacija, već i kroz neke druge članke, odnosno opće institute Kaznenog zakona koje ću nastojati dotaknuti.

            Interesantno je pitanje veze slobode izražavanja i govora mržnje. Sloboda izražavanja je nešto što i u našem ustavnom poretku i sukladno zakonskim rješenjima, ali i temeljem međunarodnog prava, uživa posebno mjesto i posebnu slobodu. Međutim, ono nije neograničeno. Pa tako, ako pročitate Konvenciju, stavak 2 koji određuje ograničenja slobode izražavanja je daleko širi od stavka 1. i tamo se spominje čitav niz različitih zaštićenih vrijednosti temeljem kojih organizirana i pravna država kroz svoje zakonodavstvo, pa i kazneno, može ograničiti slobodu izražavanja. Da ne nabrajam, to su čast i ugled, zaštita nacionalne sigurnosti, zaštita određenih skupina, itd. Dakle, sloboda izražavanja ma kako bila i funkcionalno demokratsko pravo u jednoj državi, jer o njoj ovisi hoće li demokratski sustav funkcionirati ili ne, ona nije neograničena već postoji čitav niz drugih prava i interesa o kojima zakonodavac, ali i onaj koji primjenjuje zakon mora voditi računa.

Međutim, kada se radi o nekim događajima iz bliže prošlosti, primjerice o holokaustu, koji je generiran metodom govora mržnje, je nešto što nije naišlo na široku osudu samo u političkim deklaracijama, već što je nedvojbeno, naišlo i na osudu u čitavom nizu presuda europskog suda za ljudska prava. I upravo je to razlog što je Vijeće Europe u svojim posljednjim aktivnostima, neposredno nakon donošenja Konvencije o kibernetičkom kriminalu, odlučilo donijeti i dodatni protokol uz tu Konvenciju kojom se inkriminira govor mržnje manifestiran u obliku rasne diskriminacije, međutim samo u jednom segmentu - ukoliko je počinjen putem računalnog sustava. Zašto se Vijeće Europe odlučilo za takvo rješenje? Zato što je Odbor ministara smatrao da je upravo to način, zbog iznimno velikog kruga osoba koje na taj način bivaju upoznate sa određenim idejama koje ni u kojem slučaju nisu prihvatljive, da bi takve stvari inkriminirali u državama koje to već nisu učinile. Ono što je specifično u tim rješenjima Vijeća Europe, a ja moram reći da smo mi bili druga europska država koja je ratificirala Konvenciju o kibernetičkom kriminalu i da smo među prvim potpisnicima dodatnog protokola kojeg još nismo ratificirali, ona ograničavana obvezu inkriminiranja samo na jedan segment vezano za govor mržnje. To je veličanje, odnosno značajno umanjivanje ili minimiziranje zločina. U središtu govora mržnje je, dakle, zločin. I to kojeg zločina? Genocida i zločina protiv čovječnosti, ali ne bilo kakvog zločina i bilo kakvog genocida, već samo onog zločina za koji postoji pravomoćna presuda međunarodnog kaznenog tribunala, uključujući i sve međunarodne "ad-hoc" sudove koji su utemeljeni nakon Drugog svjetskog rata.

U trenutku kada Hrvatska odluči definitivno pristupiti tom protokolu, a vjerojatno će se to u skorije vrijeme dogoditi, ona će biti u obvezi uskladiti svoje zakonodavstvo s tim protokolom u tom segmentu i u tom trenutku će početi rasprava o tome da se taj aspekt iz protokola unese i u hrvatsko kazneno zakonodavstvo. U ovom trenutku je to jedino što je hrvatska međunarodno-pravno preuzeta obveza. Drugo su preporuke, mišljenja, savjeti, a ovo je jedina odluka međunarodnopravne naravi koja nas, kada je riječ o ovakvoj koncepciji govora mržnje, zapravo obvezuje.

Vratit ću se na Kazneni zakon, ali moram reći da ne smatram da se svi aspekti problematike govora mržnje i diskriminacije mogu riješiti kroz prizmu Kaznenog zakona. Jedan dio svakako da, ali nikako svi, jer se taj zakon vrlo teško može boriti protiv stereotipa, protiv predrasuda, dubokih podijeljenosti koje nažalost postoje i u našem društvu.

Što je taj članak 174 i koji je zaštitni mehanizam koji se u njemu nalazi? To je jedna odredba koja je do 2000. godine kada je zakon noveliran, predviđala samo odredbu o zabrani diskriminacije određenih osoba na temelju nekih odrednica kao što su rasa, boja kože, spol, itd. 2000. godine je dodana i generalna klauzula, obzirom na dodatni protokol uz Konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije koja kaže "i po nekoj drugoj osnovi, s obzirom na neku drugu osobinu" i mijenjan je stavak 3. kojim je zapravo uveden jedan aspekt govora mržnje koji kaže da svatko tko javno širi nekakve ideje rasne, vjerske, spolne, nacionalne ili druge mržnje po osnovi boje kože, ili u cilju omalovažavanja, te javno iznese i pronese zamisli o nadmoćnosti i podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije, itd, ili podčinjenosti po osnovi boje kože. Mogli bismo reći da se u jednom svom dijelu ova inkriminacija, ma koliko se ona činila nesavršenom, odnosi na neku vrstu kolektivne uvrede kada se radi o cilju omalovažavanja. Ako netko iznese nešto što je grubo omalovažavajuće za jednu osobu koja je pripadnik određene skupine, moje je mišljenje da ne bi bilo mjesta i mogućnosti primjene i članka 174, stav 3. ukoliko se dokaže da je ta izjava mišljena, odnosno dana sa ciljem ne omalovažavanja samo te osobe, već ako iz načina izražavanja drugih okolnosti biva posve jasno da je to bilo učinjeno sa ciljem omalovažavanja čitave jedne skupine. U tom trenutku jedna obična verbalna "injurija" postaje teško kazneno djelo u kojem još uvijek nije došlo do diskriminacije, još se uvijek ništa nije dogodilo, još nikom nije uskraćeno neko bitno pravo koje mu pripada, ali je stvorena jedna, ako mogu reći, u kaznenom pravu opasna situacija. Radi se o deliktu apstraktnog ugrožavanja. Došlo je do izjave, izjava je takva da možda nije ni do čega konkretno dovela, ali je ona kao takva bila podobna da možda, uz splet okolnosti i ostale situacije, dovede do takve diskriminacije.

Mržnja je iznesena eksplicitno u biću djela, premda mržnju, kao i inače osjećaje, nije možda baš najspretnije da se unose u biće djela, zato što je mržnju vrlo teško dokazati zato što nešto što je mržnja za osobu A, ne mora nužno biti za osobu B. To je po prilici kao da ljubav unesete u biće djela, a onda ja postavljam pitanje što je to ljubav, a da ne govorim o složenim emocijama kod ljubomore, i sl. Dakle, tu je ta poveznica između govora mržnje i negativnog određenja prema određenim skupinama, i cilja, jer je cilj bitna sastavnica govora mržnje uvijek, a to je upravo da se netko diskriminira, odnosno da ga se po osnovi supramacije nastoji potčiniti. Jer, kad netko iznosi deflamatorne kolektivističke tvrdnje, ja mislim da on to i ne čini s drugom namjerom, osim s namjerom da sebe uzdigne ili da omalovaži onoga za koga to iznosi ili pronosi, pa da to služi kao temelj za neku buduću akciju protiv te skupine, ili zbog toga da ga jednostavno omalovaži.

Poticanje na agresiju, poticanje na nasilje. Moram reći da postoji nešto što se zovu opći instituti kaznenog prava. Nije potrebno u svako biće kaznenog djela unositi poticanje, tko potiče na diskriminacije, zbog toga što je poticanje kao opći institut kaznenog prava predviđen i onaj tko potiče na bilo koje kazneno djelo će odgovarati, pa čak bih rekao, i strože od neposrednog počinitelja, od onoga tko zaista poduzima neku radnju, a to znači i diskriminaciju, jer će se kazniti i za neuspjelo poticanje, znači, čak i za onu situaciju kada njegovo poticanje nije dovelo ni do kakvog faktičkog rezultata. Činjenica je da u nekim situacijama govor mržnje je često dovodio do nekih strašnih stvari, do ratova, do istrebljenja čitavih skupina, do genocida. U situaciji kada se dokaže takvo nešto, uvijek je moguće, kada govorimo o pravnoj kvalifikaciji, ići na poticanje ili na

genocid, ili na ratni zločin, a poticanje na agresivni rat je kazneno djelo u članku 157. stavak 4 Kaznenog zakona. Što znači da će poticanje na agresivni rat, bilo ono povezano sa govorom mrržnje ili ne, uvijek biti kazneno djelo, naravno, ako je u tom poticanju bilo elemenata iz članka 174. stavka 3. onda postoji mogućnost da se ta osoba procesuira i za kaznena djela diskriminacije.

Stalno treba promišljati o tome da sustavi budu bolji, ali isto voditi računa o tome da u pravnoj državi zakone ne treba mijenjati prečesto, već samo u mjeri koja je nužno potrebna da bi se ostvarila zaštita ljudskih prava jer prečesta izmjena zakona može dovesti do potresa, pogotovo ovakvih kao što je Kazneni zakon. Vjerujem i da se protiv predrasuda, stereotipa i govora mržnje treba suprotstavljati na drugi način. Prije izmjene zakona trebalo bi se maksimalno posvetiti svim ostalim institutima i mehanizmima društvene regulacije i društvene kontrole.